Nedavna eskalacija nasilja u sjeverozapadnoj Siriji stavila je Alep u centar obnovljenog sukoba. Sukobi su izbili ubrzo nakon proglašenja prekida vatre u Libanu.
Koalicija oružanih grupa, uključujući Sirijsku nacionalnu armiju koju podržava Turska i džihadističke frakcije poput Organizacije za oslobođenje Levanta (ranije Džebhat al-Nusra), pokrenula je organizovanu ofanzivu na grad s više od dva miliona stanovnika.
Alep kao simbol šireg sukoba u regiji
Bitka za Alep nije samo borba za grad. Ona predstavlja mikrokosmos šire borbe za moć u regiji koja definiše građanski rat u Siriji. Obnovljena ofanziva dovodi u pitanje stabilnost regije, ali i efikasnost diplomatskih napora međunarodne zajednice. Uprkos pokušajima da se postigne mir, Sirija ostaje duboko podijeljena, a geopolitički ulozi u Aleppu sada su veći nego ikada.
U dobro koordiniranom napadu, borci iz više militantnih grupa ušli su u zapadna predgrađa grada, napredujući prema Trgu Saadallah al-Džabri, simboličnom centru Alepa. Ovo predstavlja promjenu strategije, budući da su ove grupe već zauzele značajne teritorije na sjeveru i zapadu Alepa, kao i dijelove istočnog Idliba. Za mnoge lokalne stanovnike, brzi napredak militanata je šokantan razvoj događaja i mračan podsjetnik da je mir još uvijek daleko.
Sirijska vojska pokazuje ograničenu reakciju. Ministarstvo odbrane priznalo je “opsežan” i “neočekivan” napad opozicionih snaga, ali nije predstavilo uvjerljivu kontraofanzivnu strategiju. Istovremeno, ruske i sirijske snage izvele su zračne udare na opskrbne rute militanata u predgrađima Alepa i Idliba. Ipak, ovi napori možda neće preokrenuti situaciju, čime se dovodi u pitanje sposobnost Damaska da se odupre ovom novom napadu, pišu ruski mediji.
Oslabljeni odgovor Damaska i izazovi Irana
Sirija se suočava s ozbiljnim izazovima jer Alep, drugi najveći grad u zemlji, predstavlja i ekonomski centar i ključnu tačku za očuvanje vlasti vlade. Njegov gubitak u korist ekstremističkih grupa bio bi razoran udarac vlasti Bašara al-Asada. Smješten manje od 200 milja (310 kilometara) od glavnog grada, drevni grad ima i simbolički i strateški značaj. Njegov pad bi promijenio ravnotežu moći u Siriji i ozbiljno oslabio vladu u Damasku.
Složenu situaciju dodatno komplikuje uloga Irana, čije snage imaju značajno prisustvo u Siriji. Unatoč velikom broju iranskih vojnih baza – uključujući 52 baze i 177 drugih objekata u Aleppu – iranske snage nisu poduzele odlučne akcije protiv napredujućih pobunjeničkih grupa. Ovo izostajanje djelovanja otvara pitanja o strategiji Teherana, dok njegova vojna infrastruktura postaje sve ranjivija na napade agilnijih opozicionih snaga.
Pobunjenici na aerodromu u Alepu (Foto: EPA-EFE) (Foto: EPA-EFE)
Pobunjenici na aerodromu u Alepu (Foto: EPA-EFE) (Foto: EPA-EFE)
Nedostatak zračne podrške i oslanjanje na sirijsku infrastrukturu mogli bi biti glavni faktori ovog neuspjeha. Osim ovih nedostataka, iranske snage oklijevaju da se direktno uključe, možda zbog šireg geopolitičkog konteksta i prijetnje izraelskim i međunarodnim udarima. Ovo strateško oklijevanje omogućava grupama označenim kao terorističke organizacije da bez velikog otpora ulaze u Alep.
U međuvremenu, Damask je bio prisiljen priznati sve goruću situaciju, najavljujući da će pojačati vojne zalihe kako bi ojačao svoju poziciju. Međutim, ovi napori djeluju reaktivno, a ne proaktivno, što ukazuje na to da je vojna strategija sve više defanzivna.
Neočekivana ofanziva dodatno naglašava krhkost sporazuma o prekidu vatre iz 2020. godine, koji su posredovali Rusija i Turska. Borbe otkrivaju slabosti ovog dogovora i stavljaju stabilnost regije na kocku. Neuspjeh međunarodne diplomatije u pronalaženju trajnog rješenja za Siriju također je očit. Izjave specijalnog izaslanika UN-a Geira Pedersena o “političkom zastoju” odražavaju širu globalnu frustraciju zbog nedostatka napretka.
Geopolitička dinamika i budućnost regije
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pokušava uspostaviti dijalog sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom, ali ti napori za sada stagniraju. Erdogan je izrazio želju za normalizacijom odnosa, tvrdeći da bi to otvorilo put ka miru u Siriji. Međutim, nisu poduzeti značajni koraci ka ovom cilju.
Turska, koja je primila više od tri miliona izbjeglica iz Sirije, suočava se s rastućim pritiskom, kako zbog ljudskih raseljavanja, tako i zbog sukoba s kurdskim grupama. Svaki ozbiljan napredak ka miru mora uključivati dijalog između Ankare i Damaska – element koji još uvijek nedostaje trenutnoj strategiji.
Turska ima sve veće vojno prisustvo u Siriji, s 12 baza i 114 vojnih objekata, uključujući značajnu koncentraciju u Alepa i Idlibu. Iako su iranske snage brojnije, turske vojne sposobnosti – posebno u oblasti zračne odbrane, artiljerije i moderne komunikacijske tehnologije – čine je sve utjecajnijim akterom u sirijskom sukobu.
Pobunjenici nakon ulaska u Alepo (Foto: Reuters) (Foto: Reuters)
Pobunjenici nakon ulaska u Alepo (Foto: Reuters) (Foto: Reuters)
Ova promjena ravnoteže snaga omogućila je Turskoj da ojača svoju poziciju u Siriji, kontrolirajući razne oružane grupe pod svojim pokroviteljstvom, iako to službeno ne priznaje. Kroz svoje akcije, Ankara konsoliduje svoj utjecaj, posebno u Alepu, gdje se pozicionira kao ključni igrač u budućoj dinamici sukoba.
Geopolitička borba postaje sve intenzivnija. Sirijski sukob i, posebno, bitka za Alep odražavaju širu borbu za utjecaj između regionalnih sila poput Turske i Irana. Vojno angažovanje Ankare u Siriji vjerovatno će se nastaviti širiti, jer njen utjecaj postaje sve važniji za buduću stabilnost regije.
Izraelska dugotrajna zabrinutost zbog rasta utjecaja iranskih snaga blizu svojih granica postaje sve urgentnija kako se sirijski sukob nastavlja. Kao odgovor, Izrael se pozicionirao kao ključni igrač u oblikovanju regionalnog sigurnosnog pejzaža, zauzimajući proaktivniji stav kako bi suzbio širenje iranskog utjecaja.
Ova promjena u izraelskoj strategiji usklađena je sa širim pristupom SAD-a, koji će pod dolazećom administracijom Donalda Trumpa vjerovatno staviti prioritet na suzbijanje Irana i jačanje veza s regionalnim saveznicima poput Izraela. S mogućim povratkom administracije predvođene republikancima, strateški interesi Izraela i njegovo blisko partnerstvo sa SAD-om mogli bi podstaći koordinirane akcije u Siriji, utičući na lokalne i strane aktere.
Hoće li situacija u Siriji na kraju natjerati na promjenu regionalnih struktura moći? Može li rastuća uloga Turske značiti kraj iranskog utjecaja u toj zemlji? I, kako Alep postaje bojno polje šire geopolitike, kakvu će ulogu odigrati Izrael i SAD u konačnom ishodu?
Bitka za Alep daleko je od običnog vojnog sukoba – ona je centralna tačka borbe za moć koja uključuje ne samo sudbinu Sirije, već i geopolitičku budućnost Bliskog istoka
