(Faris Čengić)
U danu kada su Amerikanci ukinuli sankcije Miloradu Dodiku, nekoliko sarajevskih novinara je primijetilo kako smo se svi mi u glavnom gradu ranije šprdali s bivšim predsjednikom RS-a u vezi njegovih nastojanja da se umili Amerikancima i navede vodu na svoj mlin. Bili smo ubijeđeni da od toga nema ništa.
Smijali smo se dok smo gledali kako se bivši gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani, i bivši guverner Illinoisa Rod Blagojevich – koje su Dodikovi ljudi nekako doveli u Banju Luku – muče na govornici, jedan od njih ne znajući tačno ime grada u kojem se nalazi. Marginalni američki političari mu sigurno nisu mogli pomoći i sve je bilo predstava za glasače u RS-u. Neposredno poslije tog, slobodno se može reći cirkusa, ukinute su sankcije.
U Sarajevu se to, u dominantnom narativu, shvatilo ovako – dok je Dodik iza scene radio na lobiranju i u okviru tih nastojanja plaćao milione američkim političarima, Trojka se bavila hapšenjem Faće i sličnim glupostima.
Već je na ovom mjestu potrebno napraviti analizu, jer postoji nekoliko važnih tačaka u specifičnom kontekstu.
Ko su Mi u Sarajevu, a ko je SSNPP
Prvo, primijetit ćete zamjenicu Mi na mjestu subjekta u prvoj rečenici: „Mi“ smo se šprdali s Dodikom. Ko smo to mi? Treba reći da se tu najprije radi o eliti sarajevskih građana – dakle sekularnijem svijetu novinara, pravnika i političara. (Nazvat ćemo ih SSNPP.)
Onog momenta kada se saznalo za ukidanje sankcija, „Mi“ prestaje biti tako široko i sveobuhvatno te se političari Trojke izbacuju iz njega. Oni postaju odgovorni za ukidanje sankcija. Opet, očigledno je da i stranke na vlasti ukidanje sankcija shvataju kao poraz. Političari Trojke su se dakle ponovo našli u zamjenici Mi – razlog je što niko od ostatka SSNPP-a ne sumnja da i oni ovakav razvoj događaja vide kao poraz bez obzira na njihove izjave.
Ipak, postoji li odgovornost šarene SSNPP mase za svoje prethodne pogrešne stavove i ruganje Dodiku? I oni su odgovorni za kreiranje atmosfere koja gura političare prema određenim odlukama. Je li valjan odgovor da oni ne trebaju biti odgovorni pošto nisu profesionalci a političari to moraju znati i imati spremne akcije? Ali ako je tako, političarima ne preostaje ništa drugo nego da manipulišu mišljenjem nekompetentnih elitnih glasova SSNPP-a; da kriju stvarno stanje stvari i svoje planirane poteze.
SSNPP – sekularniji svijet novinara, pravnika i političara
Bez obzira na prethodno ruganje, rezultat Dodikovog „lobiranja“ (u našem ovdašnjem čitanju – plaćanja) postao je dokaz da je on vispren i sposoban političar – za razliku od neki dan kada je bio samo smiješni provincijalni kabadahija. Političari Trojke, po istom tumačenju, to nisu; oni su postali nesposobni i glupavi. Okrenula se situacija. Političari Trojke nisu „lobirali“ a sada je – konsekventno – jasno da je to pravi način rada sa Amerikancima.
Da u ovom momentu ostavimo priču o novcu i legalnosti takvih rabota na stranu, lobiranje nije samo legalno plaćanje za usluge sastančenja i podržavanja specifičnih stavova. Lobiranje podrazumijeva i detekciju sagovornikovih interesa te ubjeđivanje sagovornika da zajednički interesi postoje. To je ozbiljna poslovno-diplomatska rabota.
U našem, sarajevskom ambijentu nema tumačenja niti rasprave šta tačno ukidanje sankcija Dodiku i njegovima znači. Sve se svodi na priču o odgovornosti bošnjačko/bosanskih političara na vlasti. Ipak, treba dublje razmisliti zašto se to dogodilo.
Jesu li Amerikanci u BiH gradili naciju ili državu?
U tom smislu najvažnije su riječi gospođe Dorothy Shea, predstavnice Sjedinjenih Država, koja je na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a o situaciji u BiH iznijela stav njene zemlje u vezi recentnih događaja i ukidanja sankcija Dodiku. Ona je fokus prenijela na Ameriku te je rekla da je to dobrim dijelom rezultat promjene strateškog pristupa njene zemlje: neće više raditi „nation building“ i „heavy-handed interventions“.
Sintagma „nation building“ je u našim medijima prevedena dvojako: kao gradnja nacije i kao gradnja države. Ovo nikako nije slučajno. Odavno tu postoji problem prijevoda, pošto se radi o drukčijoj istoriji termina „nation“ – značenje je drukčije u Americi i kod nas. Da ne ulazimo dublje u takva razmatranja – tema je veoma kompleksna – vjerovatno ni gospođa Shea ne zna šta je tačno mislila. I ona ima isti problem zbog različitog značenja tog termina. Ako je na ovom mjestu mislila na gradnju države, onda to znači da Amerikanci odustaju od podržavanja institucija, funkcionalnosti i stabilnosti BiH; a to sigurno nije slučaj jer se na drugim mjestima u govoru kaže drukčije.
S druge strane, Amerikanci nisu odustali ni od gradnje bosanske nacije jer to nisu ni ranije direktno podržavali. Ovdje se vjerovatno misli na podršku jačanju institucija i Daytona, ali i podršku dogovoru između tri bh. naroda. To je eksplicitno rečeno na drugom mjestu: „lokalna rješenja aktera koji predstavljaju bh. konstitutivne narode.“
Ono što ovdje pomalo stvara problem je nepostojanje nikakvog američkog iskustva vezanog za dogovore istorijski utemeljenih nacija. (Njihova država je nacija koja je primala iskorijenjene manjine kao imigrante.) Ako budu dalje insistirali na „dogovorima“, neminovno će, kao i ranije, upasti u problem projiciranja sopstvenih svjetonazora na našu situaciju.
Što se tiče „heavy-handed interventions“, gospođa Shea je očigledno mislila na američke intervencije u drugim zemljama koje bi se kod nas najprije mogle shvatiti kao odlučno i radikalno djelovanje velikog glavnog gazde. Ono što je važno reći jeste da gospođa Shea smatra da su Amerikanci ranije radili i na „izgradnji država/nacija“ i na „snažnim intervencijama“. Ovo nikako nije slučajna omaška ili greška: Trumpova administracija javno kritikuje pristup prethodnih administracija. Očigledno je da oni takav pristup više ne žele.
Trump drugačije shvata moć nacionalnih grupa
Na ovom mjestu ne ulazimo u pitanja američkih razloga i interesa za stabilnost i funkcionalnost BiH, jer se to čini kao samorazumljivo, bez obzira što u različitim dijelovima BiH ljudi imaju drukčija mišljenja na tu temu. Ipak, stvari nisu tako jednostavne i trebalo bi se pisati na ovu temu.
Da se vratimo na prethodno pitanje: u kojoj mjeri je ovakav pristup Amerikanaca drukčiji nego onaj ranije? Možda i nije tako različit. Rekli smo šta se sada akcentira: lokalna rješenja. Iako se sarajevskim „ljevičarima“ diže kosa na glavi na pomen „dogovora naroda“, to nije ništa novo. Sve što su stranci radili ranije, rađeno je u tom kodu – sam Dayton je baziran na tom konceptu.
Možda je ovdje važnije nešto drugo – Trump kao američki nacionalista drukčije shvata moć nacionalnih grupa te stranaka koje ih predstavljaju. On insistira na stvaranju saveza sa takvim ljudima i ima suštinski drukčiju relaciju prema grass-root nacionalistima nego što su to imale prethodne administracije. Znamo za njegove stavove o AFD-u, desničarima u Rumuniji, Mađarima… Tu postoji očigledan konflikt između prethodnih i sadašnjih stavova Amerikanaca te dominantnih evropskih lijevih i liberalnih stranaka.
Šta se o Dodikovom lobiranju i ukidanju sankcija može zaključiti iz svega napisanog?
Dakle, cijela ova situacija nije rezultat samo lobiranja Dodika i njegovih ljudi kao što nije sve vezano za sposobnost ljudi iz Trojke.
Poklopilo se ono što Trump i uticajne grupe oko njega žele, promijenio se karakter ključnih ljudi u Washingtonu. Dodik je oba trenda već ranije prepoznao. Sigurno je da su mu Mađari, Slovaci, Rusi i Srbijanci to već sugerisali, ali ne treba zanemariti ni njegov instinkt.
Ovdje se također radi i o ozbiljnoj vještini prepoznavanja trendova i ideji komplementarnog djelovanja s drugima u koji su, kladim se, uključeni pozvani intelektualci iz Beograda.
Šta mi, ovdje u Sarajevu, po tom pitanju imamo?
Uglavnom one koji se rugaju Dodiku-provincijalcu i viču da je Trojka glupava. Ima u tome istine, nije da nema, ali je sve to nedovoljno, siromašno i, mora se reći, provincijalno.
