Entiteti, kao glavne tačke izvršen vlasti, sve se više zadužuju da bi pokrivali plate i druge tekuće troškove, a kamate na takve kredite sve su više.
Na otplatu dugova u Federaciji Bosne i Hercegovine troši se čak 40 posto budžeta, a novi krediti, na stranom tržištu, dolaze sa iznimno visokim kamatama i kratkim rokom otplate.
O trendovima javnih dugova razgovarali smo s profesorom Ekonomskog fakulteta u Zenici, dr Jasminom Halebićem, koji kaže da je u načelu najvažnije razmotriti “koristi i troškove koji će nastati iz duga”.
“Zaduženje je opravdano u slučajevima kada su koristi koje pritječu prema građanima ili pojedinim kategorijama veće od troškova servisiranja i otplate duga”, kazao je profesor Halebić u razgovoru za portal
Koristi zaduživanja trebaju biti jasno obrazložene
On ističe da su koristi od zaduženja rijetko dovoljno jasno obrazložene.
“Dok su troškovi zaduženja i rokovi otplate obično poznati, uvijek su utvrđeni u ugovoru sa povjeriocem, koristi od zaduženja nisu uvijek jasni niti dovoljno obrazloženi.
Stoga se preporučuje, naročito kada je riječ o javnom dugu koji stvaraju Vijeće ministara, vlade na nivou entiteta i kantona ili jedinice lokalne samouprave, a koje će u konačnici otplatiti građani, da se svrha zaduženja transparentno predoči javnosti”, kazao je Halebić, koji je bio ministar finansija u Vladi Kantona Sarajevo od 2015. do 2019.
Države se najčešće zadužuju ili zbog infrastrukture i razvoja ili zbog tekućih troškova.
“U pravilu se razvojni projekti, izgradnja infrastrukture, nabavka opreme i drugi slični projekti od kojih koristi pritječu u dužem vremenskom periodu finansiraju iz zaduženja, jer tada period otplate korespondira vremenu korištenja ili trajanja infrastrukture”, objašnjava profesor Halebić.
S druge strane, za tekuće potrebe kao što su plate, naknade i socijalna zaštita ne bi se trebale finansirati iz zaduženja.
“Korist je kratkotrajna a teret otplate u dugom roku se prebacuje na one građane koji nisu ostvarili konkretnu korist od tog zaduženja. Ova podudarnost, naravno, nikada u praksi nije savršena u jednoj zemlji ali nije dobro ukoliko se ona u potpunosti izgubi iz vida”, zaključuje Halebić
