Piše: Armin Kendić
Osam srednjovječnih muškaraca, među kojima su četvorica policajaca i jedan univerzitetski profesor, osumnjičeni su za seksualno iskorištavanje dvije 15-godišnjakinje u stanju socijalne potrebe.
Ovo nije tek slučaj iz crne hronike, već slika jednog trulog sistema koji godinama okreće glavu od djece koja vape za zaštitom. Cijela priča je mučna i duboko poražavajuća.
Policijska značka i savjest
Prema informacijama Tužilaštva Tuzlanskog kantona, policajci Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić i Dževad Požegić, zajedno sa Šemsudinom Kadrićem, Zijadom Jagodićem, Sulejmanom Šehićem i Nedimom Avdićem, osumnjičeni su za trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja maloljetnica.
Četvorica od osmorice nose policijsku značku – simbol povjerenja i zakona – a prema sumnjama istražitelja, upravo ispod te značke krila se izdaja povjerenja građana. Kada policajac, koji treba da štiti, postane zlostavljač, urušava se ne samo sigurnosni sistem, nego i moralni temelj društva.
„Kada policajac postane zlostavljač, ne urušava se samo sistem sigurnosti – već i osnovni moralni poredak društva.“
Ako se optužbe dokažu, to znači da su ljudi koji su se zakleli da čuvaju zakon – postali njegovi razarači. Sistem koji ih je zapošljavao, nadzirao i podržavao, jednako će snositi odgovornost.
Djeca koja su tražila pomoć
Djevojčice koje su preživjele ovaj užas nisu brojke u spisima. To su djeca koja su, prema podacima Tužilaštva, više puta bježale iz socijalnih ustanova i vraćane nazad, a niko nije prepoznao da njihova bježanja nisu nestašluk, već očaj i vapaj za pomoć. Nažalost, ovo nije prvi put da sistem socijalne zaštite u Tuzlanskom kantonu pokazuje neznanje i nemoć.
Kada dijete više puta pobjegne iz ustanove, to nije disciplinski problem nego alarm. Socijalni radnici bi to morali prepoznati – ako su zaista obučeni i stručni. Umjesto zaštite, ove djevojčice su upadale u novi krug zloupotrebe, sve dok ih nisu pronašli oni koji su njihovu ranjivost pretvorili u profit.
Sistemski kolaps
Još veći šok izaziva činjenica da je među osumnjičenima i univerzitetski profesor – čovjek koji bi trebao biti simbol etike, obrazovanja i uzora. Ovaj slučaj pokazuje dubinu sistemskog propadanja: od policije i socijalnih službi do akademskih institucija.
Ako se u jednom kantonu može dogoditi da maloljetne djevojčice postanu plijen onih koji ih trebaju štititi, to znači da država ne postoji za najslabije.
Ako se sve institucije hvale „razvijenošću“, gdje su onda bili direktori centara za socijalni rad? Gdje su bile inspekcije, unutrašnja kontrola MUP-a TK? Kako je moguće da oni koji nose uniformu i profesorsku titulu budu dio lanca prostitucije s djecom?
Ogledalo društva
Ovaj slučaj nije samo pravno, već i duboko moralno pitanje. Ako sada ne uslijede ostavke, smjene i javna odgovornost, svi postajemo saučesnici.
„Društvo koje mirno čita da su djecu iz socijalnih ustanova prodavali policajci i profesor, a ne zatraži reformu sistema – prestalo je biti društvo.“
Vrijeme je da se svako u institucijama Tuzlanskog kantona pogleda u ogledalo i zapita: Ko sam ja ako sam dopustio da se djeca prodaju?
Jer, sve dok se krivica svede na pojedince, a ne na strukturu koja ih je stvorila, pravde za te djevojčice neće biti. A bez pravde za njih – nema ni budućnosti za nas.
