Dvostruki aršini moralne truleži: Kad je pedofilija manja stvar ako je “naš čovjek”…
Naši pedofili su moralno ispravni. Kad partijska knjižica postane svetinja, a zaštita djece ide na čekanje…
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj ništa nije sveto osim – stranačke pripadnosti. U državi gdje se korupcija tretira kao poslovna sposobnost, a nasilje kao “karakterna snaga”, ni pedofilija više nije društveni tabu. Ona je, čini se, samo još jedan alat političkog obračuna.
Jer kad se pedofil pojavi u policiji Tuzlanskog kantona – odmah skaču svi: “ostavke, smjene, odgovornost!”
Kad se isto desi u Sarajevu – glavnom gradu, evropskoj metropoli “građanskih vrijednosti” – nastaje muk. Tišina. Nema moralne panike, nema zahtjeva za ostavke, nema javne osude. Samo kontrolisana doza političke šutnje i standardna doza spinova o “pravosudnim procedurama”.
Dakle, u Bosni i Hercegovini nije problem što je neko pedofil, nego čiji je pedofil.
Ako je tvoj – treba “pustiti institucije da rade svoj posao”.
Ako je njihov – treba “rušiti vladu i sistem”.
To je nova matrica morala, proizvod našeg post-tranzicijskog licemjerja.
Moral se ne mjeri prema djelu, nego prema boji stranačke legitimacije.
Djeca? Djeca su samo kolateralna šteta političkog marketinga.
Dvostruki standardi kao temelj propalog društva
Vlada Tuzlanskog kantona, suočena s optužbama da u policijskim redovima ima slučajeva pedofilije, dočekana je kao simbol zla, kao neprijatelj moralnog poretka. Opozicija, mediji, javnost – svi su se digli, i s pravom. Jer zločin nad djetetom je najveći mogući čin neljudskosti. Ali, nekoliko stotina kilometara južnije, u Sarajevu – gdje se dogodila gotovo identična situacija – nastaje zavjet šutnje. Niko ne traži ostavku Vlade Kantona Sarajevo. Niko ne govori o političkoj odgovornosti. Niko ne dovodi u pitanje sistem.
Zašto?
Zato što su “naši”.
A “naši” se ne diraju, čak ni kad gaze sve ljudske vrijednosti.
Zato što su stranke u BiH odavno postale sekularne religije: imaju svoje svece, svoje jeretike i svoje uzore.
I zato što je svaka kritika – bogohuljenje.
U takvom sistemu, djeca i žene nisu prioritet. Prioritet su fotelje, mandati i biračka matematika.
Kad institucije služe za zataškavanje
Pedofil u policiji – to je najgora moguća perverzija sistema. Jer on ne samo da čini zločin, nego to čini ispod znaka institucije koja bi trebala štititi žrtve, a ne ih stvarati.
Ali u BiH, institucije su tu da zaštite same sebe. Da zataškaju, prešute, prebace odgovornost i – ako zatreba – unište karijere onih koji su se usudili da progovore.
Oni koji su digli glas u Tuzli, sada su predmet pritisaka, prijetnji, i optužbi za “političke manipulacije”. Jer u ovoj zemlji je lakše biti pedofil nego zviždač. Zviždač ruši sistem – pedofil ga samo kompromituje. A kompromitacija je u BiH postala prirodno stanje vlasti.
Kad javnost ogugla na užas
Najtužnije od svega – javnost se više ni ne zgraža.
Kao da je kolektivni prag gađenja već odavno probijen.
Pedofilija, korupcija, nasilje, poniženje – sve se to više ne doživljava kao moralni užas, nego kao još jedna dnevna vijest. Komentari na društvenim mrežama su postali laboratorija cinizma: “Ma svi su isti”, “Kome više vjerovati?”, “Bitno je da se zna ko je koga”.
Ali kad “svi postanu isti” – onda niko više nije odgovoran.
Kad se prestanemo zgražavati, postajemo dio problema.
A kad se naviknemo da je sve moguće, onda zlo više i ne treba da se krije – ono slobodno hoda ulicama, uz partijski pečat i institucionalnu zaštitu.
Zaključak: kad djeca postanu manje važna od stranke
Ova zemlja ne može ići naprijed dok ne shvati da moral ne smije imati partijski prefiks.
Pedofil nije “naš” ili “njihov” – on je zločinac.
I svaki sistem koji relativizuje to zlo, koji ga skriva iza političkih interesa, postaje saučesnik.
Ali dokle god postoji šema po kojoj se svaka afera prvo filtrira kroz pitanje “ko je čiji”, BiH će biti moralno trula država – zemlja u kojoj je moguće da pedofil nosi uniformu, a pošten čovjek bude linčovan jer je to rekao naglas.
Jer ovdje nije važna istina.
Važno je samo da “naš” pedofil ostane netaknut.
Da se ne dira “stabilnost”, da se ne talasa, da se ne ruši slika o “evropskoj metropoli”.
A to što su djeca ostavljena bez zaštite, što roditelji gube povjerenje u sistem, što društvo gubi kompas – to su, izgleda, kolateralne žrtve političke lojalnosti.
Jer u Bosni i Hercegovini, pedofilija je zločin samo kad to odobri partijski PR.
