Hrvatski mediji barataju brojkom od milion Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatski lobista Max Primorac, gorljivi zagovornik podjele Bosne i Hercegovine na tri entiteta, na saslušanju u američkom Kongresu izjavio je da su Hrvati u BiH „izgubili 62 posto populacije“ i da „samo treći entitet može spasiti ovu progonjenu zajednicu“.
Demografski padovi u Bosni i Hercegovini su zabrinjavajuća dugoročna pojava. Ujedinjene nacije procjenjuju da će do 2050. godine naša zemlja izgubiti više od 20 posto stanovnika. Susjedna Hrvatska nešto manje, ali ipak preko 15 posto.
Plaču slavonske oranice
Ne ulazeći u ratne demografske gubitke, kojima Primorac zlonamjerno manipulira, vrijedi podsjetiti da su obje zemlje u kojima živi značajan broj Hrvata već i prije rata počele ulaziti u proces koji stručnjaci nazivaju demografska tranzicija: prelazak iz društva visokog nataliteta u društvo niskog nataliteta i ubrzanog starenja.
Uz taj dubinski trend, obje su zemlje žrtve ekonomskih migracija: na granici su ili na rubu Evropske unije, jednog od najrazvijenijih tržišta svijeta. Stanovništvo u Evropi stari gotovo najbrže u svijetu pa tako Njemačka i druge visokorazvijene zemlje vape za mladim radnicima koji će usluživati njihovo staro stanovništvo i zarađivati im penzije.
Prema ovogodišnjem glavnom statističkom izvještaju EU, preko pola miliona građana Hrvatske živi u drugim zemljama Unije. To je čak 15 posto hrvatskog stanovništva.
Odlazak mladih Hrvata i Hrvatica u Irsku, Njemačku ili druge krajeve Evrope opće je mjesto medija u susjeda, a iseljeništvo je tema mnogobrojnih pjesama, kako tradicionalnih, tako i savremenih. Zašto lažu nam u lice, / Plaču naše oranice / Zašto, kada svane zora / Moj brat opet u svijet mora – pjeva veliki hrvatski kantautor, ekonomista i političar Miroslav Škoro.
Hrvatska kao zemlja pod direktnom njemačkom kontrolom
U knjizi Poraz Zapada, koju će u bosanskom prijevodu uskoro objaviti izdavačka kuća Vrijeme, proslavljeni francuski sociolog i demograf Emmanuel Todd navodi da je 2022. u Njemačkoj živjelo preko 430 hiljada Hrvata. U Bosni i Hercegovini, i po najoptimističnijim procjenama, ne živi ni 300 hiljada Hrvata.
Ovaj autor Hrvatsku, kako u ovom djelu tako i u intervjuima, naziva „njemačkim satelitom br. 1“.
„Hrvatska je satelit broj jedan Njemačke. Između 1989. i 2021. broj stanovnika Hrvatske je sa 4,8 miliona spao na 3,9 miliona, pad od 900.000 ljudi, ali s tim datumom 436.000 Hrvata već živi u Njemačkoj“, piše Todd.
Statistika to potvrđuje. Hrvatska je 2024 najviše robe uvezla iz Njemačke, s udjelom u ukupnom uvozu od oko 14 %, a u odnosu na 2023. uvoz je porastao za 9 %, podaci su hrvatskog Državnog zavoda za statistiku. Hrvatska je iz Njemačke uvezla preko 6,17 milijardi eura, a u nju izvezla tek 2,87 milijardi. Pokrivenost uvoza izvozom iznosi oko 46,5 posto, što je debelo ispod ukupne pokrivenosti od 56 posto.
Trgovinski deficit Hrvatske s Njemačkom iznosi čak 3,3 milijarde eura, a na drugom mjestu je Italija sa 2,9 milijardi eura.
Po Toddu je Njemačka naprosto šef Evropske unije: „Ona je ta koja nameće viziju hijerarhijske Evrope (…) Berlin je na vrhu, Francuska je vjerni podoficir, Grčka je na dnu.“
Hrvatska je negdje između, pripada bloku bivših komunističkih i socijalističkih zemalja iz kojih je Njemačka, uništavajući im industrije, isisala kvalifikovano, vrijedno radništvo za svoju rastuću industriju.
Po svom modelu, ne razdvajajući kulturne, religijske i druge naslage od tekuće politike, a vodeći se katoličkom hrvatskom kulturnom podlogom, Todd na mapama smješta Hrvatsku u područje pod „direktnom njemačkom kontrolom“. U toj kategoriji zemalja još su samo države Beneluksa, Austrija, Češka i Slovenija.
Hrvatski mediji barataju brojkom od milion Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine. To je, svakako, plod stoljetnih migracija i kretanja. Preciznijih podataka o trendovima iseljavanja nakon rata nema. Preko petine doseljenika u Hrvatsku čine građani Bosne i Hercegovine, ali podataka o etničkoj strukturi nema.
Hrvatima iz Bosne i Hercegovine nikada nigdje nije bilo prirodnije i lakše otići upravo u Hrvatsku, a ulaskom susjedne države u Evropsku uniju ali i šire tržište rada, koje uključuje, recimo i Švicarsku i Norvešku, dodatno je ubrzalo i produbilo trendove.
Hrvatska je Hrvatima iz Bosne i Hercegovine dala sva građanska prava, dočim je decenijama širila narativ o njihovoj ugroženosti u našoj zemlji. Prirodna, ljudska reakcija je u takvoj atmosferi – ići tamo gdje je bolje.
Primorčeve žalopojke samo su dramatičan odjek sličnih višedecenijskih priča hrvatskih političara s obje strane granice. Uvjeravaju bosanske i hercegovačke Hrvate da im je u Bosni i Hercegovini loše, otvaraju im puteve za iseljavanje u Hrvatsku te dalje ka Zapadu, istovremeno okrivljujući unutrašnje bosanske prilike, prije svega bošnjačku politiku. Ponekad se teško oteti dojmu da sve to ipak nije i namjerno.
Odlazak Hrvata iz Bosne i Hercegovine ne pogađa samo Hrvate, on se odražava – i još će se dublje osjetiti – na ukupnu društvenu, demografsku i ekonomsku sliku Bosne i Hercegovine. I nama nedostaje radne snage, mladih ljudi, i sve češće i u Bosnu i Hercegovinu dolaze stranci.
Bosna i Hercegovina je, prema podacima stručnjaka iz zbornika Akademije nauka i umjetnosti, između 2010. i 2019. godine zemlju je napustilo više od 400.000 ljudi, ponajviše mladih u dobi od 20 do 29 godina. Hrvatsku je, za samo pet godina, od 2017. do 2021, napustilo ukupno 233.291 građanin.
Ni najveći ni jedini društveni i životni problem Hrvata, Bošnjaka, Srba, svih građana Bosne i Hercegovine, nije ni etnička majorizacija, ni dejtonski poredak, ni navodni rizik od rata…
Naš problem je što nas Njemačka i druge zemlje tretiraju ili žele tretirati kao satelite iz kojih će crpiti radnu snagu, prodavati nam svoju robu i usluge, određivati nam geopolitičke pravce… Savremeni imperijalizam je, dakle, mnogo sofisticiraniji: velike zemlje ne dolaze vladati teritorijom, one nam odvode ljude.
Izvor: Odgovor.ba
