Nakon usvajanja glasovite rezolucije Skupštine Ujedinjenih nacija o Srebrenici prošle godine, sada je pred sjedištem UN-a u New Yorku postavljen i svečano otkriven spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. Poznati Cvijet Srebrenice, uokviren metalnom konstrukcijom, na postolju s natpisima:
11 JULY 1995 / Srebrenica / MAY IT NEVER HAPPEN AGAIN / THE SREBRENICA GENOCIDE AGAINST BOSNIAN MUSLIMS.
Kao da se niko trideset godina nije, politički i kulturno, borio za priznanje i korištenje naziva Bošnjaci umjesto Bosanski muslimani – 2025, pred sjedištem organizacije koja okuplja sve države svijeta, Bošnjaci su jezički vraćeni u vrijeme prije septembra 1993.
Kao da se niko trideset godina nije, politički i kulturno, borio za priznanje i korištenje naziva Bošnjaci umjesto Bosanski muslimani. (Foto: FENA)
Kenan Efendić
UN-ova odgovornost za Srebrenicu ne počinje rezolucijom Generalne skupštine iz 2024, niti današnjim spomenikom. Počinje 1993. godine, kada je Vijeće sigurnosti rezolucijom 819 proglasilo Srebrenicu “zaštićenom zonom” – formalno najvišim nivoom međunarodne brige, a faktički tampon-zonom bez stvarne zaštite. Sve kasnije rezolucije (836, 844 i druge do kraja rata) ostale su mrtvo slovo: UNPROFOR nije imao ni političke podrške ni volje ni kapaciteta da ih provede.
Preživjeli i istraživači, najpreciznije Hasan Nuhanović u knjizi Pod zastavom UN-a, godinama ukazuju na isto: sistem koji je trebao zaštititi desetine hiljada ljudi postao je mehanizam koji je Ratku Mladiću olakšao posao. To nije samo pogrešna procjena, nego strukturni propust međunarodne zajednice koja je uspostavila režim zaštite bez ijednog instrumenta zaštite.
Drugim riječima: UN nije spriječio genocid – stvorio je okvir u kojem je genocid postao izvediv.
Međunarodna će zajednica u bošnjačkoj javnosti zadugo biti poimana kao saučesnik u progonu i ubijanju Bošnjaka nakon pada Srebrenice, ali je njena uloga s vremenom potisnuta i gotovo zaboravljena. Sva će pažnja biti preusmjerena na glavnog krivca i izvršioca, Republiku Srpsku i Srbiju, ali to nije moralo značiti da ulogu UN-a i drugih instrumenata međunarodne moći treba zaboraviti.
Posljednja rezolucija Generalne skupštine UN-a iz 2024. (78/282), u koju je uloženo mnogo političke snage – i s bosanske i sa srpske, negatorske strane – afirmirala je 11. juli kao „Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici“. Skupština je njome pozvala države da se obavežu na borbu protiv negiranja, revizionizma i glorifikacije ratnih zločinaca.
Šprdanje s Mladićevim muralima
Ništa se na političkom i društvenom terenu nije promijenilo. I neće. Efekat ove rezolucije jednak je odredbama državnog Krivičnog zakona o kriminalizaciji negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca, koje je prije odlaska nametnuo bivši Visoki predstavnik Valentin Inzko.
Državno pravosuđe se danas doslovno šprda s ovim odredbama: istražitelji dođu pred mural Ratka Mladića i ustvrde da to nije Ratko Mladić. Drugi istražitelji istovremeno proganjaju Bošnjake po Krajini zbog objava na društvenim mrežama o nelegalnoj proslavi Dana RS.
Njujorški spomenik, na čije je otvaranje stigao gotovo kompletan državni vrh – dva člana Predsjedništva i ministar vanjskih poslova – slika je bosansko-bošnjačkog političkog duha. Također je simbol načina rada jedne generacije političara, koja je prihvatila ulogu žrtve bez djelatne moći i koja svako malo vapi za međunarodnom legitimacijom.
Duh žrtveništva jedne generacije političara
Koliko je nelagodno posmatrati agilnost Zlatka Lagumdžije, ambasadora BiH u UN-u, u podizanju ovog spomenika, toliko je i korisno o njoj porazmisliti u shvatanju ovog generacijskog političkog duha.
Nekada stranački šef dvojici sadašnjih članova Predsjedništva – radeći danas, dakle, kao njihov podređeni i odbijajući da se politički dostojanstveno umirovi – Lagumdžija, kao i mnogi drugi naši prvaci, može samo pribjeći već uhodanom i legitimiranom bošnjačkom položaju u međunarodnim odnosima.
Položaj je to žrtve koju se, navodno, može zadovoljiti i umiriti riječima, rezolucijama i spomenicima.
Nema sumnje, bližnjima ubijenih u genocidu ovaj spomenik predstavlja jednu vrstu zadovoljštine i priznanja. Globalna organizacija čiji su ih vojnici omalovažavali i predali zločincima, danas im se, i simbolički i direktno, izvinjava i priznaje njihove gubitke.
Ali nikakav spomenik ili rezolucija ne mogu jednoj političkoj zajednici, naciji, pomoći da prestane vjerovati stranim posmatračima i da prestane čekati pakete hrane i avijaciju međunarodnih snaga.
Preostaje nam očekivati i nadati se da s ovom generacijom političara odlazi i taj jedan lijeni, nedjelatni, nekreativni politički duh, kojem je važnije šta svijet misli o našoj žrtvi nego šta mi možemo učiniti da ne budemo žrtve.
