Dok se političke elite u BiH svakodnevno nadmudruju, mjereći moć i uticaj kroz beskrajne pregovore, blokade i medijske spinove, običan čovjek sve dublje tone.
Dok političari trguju funkcijama, BiH gubi smisao životaNa dnu tog političkog gliba više se ne zna ko drži konce, a ko samo glumi odgovornost. I dok se “državni lideri” prepucavaju oko stolica i izgovora, država — ako je još tako možemo zvati — gubi ono najvažnije: ljudskost.
Posljednje tragedije samo su brutalna potvrda da sistem više ne postoji. Požar u tuzlanskom Domu penzionera, u kojem je život izgubilo trinaest starica i staraca, simbol je raspadnutog društva koje više ne zna ni brinuti o onima koji su ga gradili.
Dok su stari gorjeli u svojim krevetima, institucije su spavale, nadležne službe prebacivale odgovornost, a političari – slali saučešća s nasmijanih profila.
Samo nekoliko dana kasnije, otkrivaju se monstruozni slučajevi trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja maloljetnica u Živinicama, Kalesiji i Sarajevu. Užas postaje potpun kad se sazna da su u sve umiješani policajci i profesori – oni koji bi trebali štititi, a ne uništavati. Ako su čuvari reda i znanja postali trgovci djecom, čemu se onda ova zemlja uopće može nadati?
Istovremeno, Evropska komisija hladno konstatuje ono što svi već znamo – da je BiH daleko od evropskih standarda, da reforme ne postoje, da je sve svedeno na prazne riječi i političke deklaracije. Korak naprijed, pa dva ili tri unazad – tako izgleda naš evropski put. I nije problem samo u „političkim tenzijama“, kako to diplomatski kaže Bruxelles. Problem je u dubokoj moralnoj truleži koja izjeda sve, od institucija do običnog čovjeka.
Dok narod preživljava, lideri se nadmeću ko će jače blokirati, ko će više ucijeniti, a ko će glasnije lagati. I dok oni grade karijere na podjelama, građani plaćaju cijenu njihove neodgovornosti. Sve veće, sve teže, sve besmislenije.
Najstrašnije od svega je to što ljudski život u ovoj zemlji više ne znači ništa. Smrt penzionera u domu, djece u školama, djevojčica u kandžama pedofila – ništa više ne izaziva ni bijes ni pobunu. Samo ravnodušnost. Samo još jedan dan u Bosni i Hercegovini.
A kad narod postane nijem pred zlom, kad se nada samo da se tragedija neće desiti „u njegovoj kući“, tada i sam postaje saučesnik. I zato, ako ovako nastavimo, demografi su u pravu – nestaćemo. Ne zbog rata, ne zbog granica, nego zbog vlastite šutnje i kukavičluka. Nestaćemo, a ovu zemlju naselit će neki drugi, koji nas se po dobru sigurno neće sjećati.
Jer, iskreno, ni ne zaslužujemo da nas se sjećaju.
