Mirnes Ajanović, politički veteran i pravni analitičar poznat po oštrom jeziku i beskompromisnim istupima, posljednjih mjeseci sve češće puni medijske stupce svojim izjavama o sigurnosnim prijetnjama po Bosnu i Hercegovinu.
Njegove mete su jasne: Zukan Helez, Milorad Dodik, SIPA, Tužilaštvo BiH. Međutim, jedno ime gotovo u potpunosti izostaje iz njegovih javnih prozivki – HDZ BiH.
Kada spominje HDZ i zašto tako rijetko
U rijetkim prilikama kada se HDZ nađe u fokusu Ajanovićevih izjava, to je najčešće u kontekstu šireg upozorenja o mogućem raspadu države. Tako je, primjerice, upozorio da bi HDZ mogao formirati vlastite sigurnosne snage u slučaju političke krize – što je ozbiljna optužba. Ipak, za razliku od njegovih frontalnih napada na druge aktere, HDZ se u njegovim analizama pojavljuje više kao pozadinski igrač nego kao direktna prijetnja, poput Heleza, SDA i drugih…
Ovakav pristup otvara niz pitanja:
Da li je riječ o političkoj taktici?
Da li Ajanović selektivno bira mete kako bi izbjegao sukob s moćnim partnerima u vlasti? Ili je HDZ, u njegovim očima, jednostavno manje opasan od drugih?
Pravna retorika kao štit
Ajanovićev stil je pravno utemeljen, često pozivajući se na Ustav, zakone i sigurnosne protokole. No, upravo ta forma daje mu prostor da izbjegne direktne političke okršaje s HDZ-om, iako se ta stranka nalazi u samom vrhu izvršne vlasti i ima ključnu ulogu u donošenju odluka koje Ajanović kritikuje.
Kada se govori o “prijetnjama po suverenitet”, HDZ se spominje u istom dahu s Dodikom – ali bez imena, bez konkretnih optužbi, bez zahtjeva za odgovornost. To nije slučajnost, već politički izbor.
Komentar građanina u prilog
“Ako je tačno da Mirnes Ajanović dijeli prostorije s HDZ-om u Tuzli, onda je jasno zašto ih ne proziva direktno. To baca sasvim novo svjetlo na njegovu selektivnu pravdu.”
Iako ova tvrdnja nije potvrđena javnim dokumentima, ona oslikava raspoloženje dijela javnosti koji sumnja u dosljednost Ajanovićevih nastupa. U demokratskom društvu, takva pitanja zaslužuju odgovor – ne samo zbog političke transparentnosti, već i zbog povjerenja građana u one koji se predstavljaju kao borci za pravdu.
Mirnes Ajanović ima pravo birati svoje bitke. Ali javnost ima pravo pitati: Zašto HDZ nije među njima? Ako je cilj zaštita države, onda nijedna politička sila ne smije biti izvan dometa kritike. U suprotnom, borba za pravdu postaje samo još jedan oblik političkog pozicioniranja.
