Novi socijalni nauk Crkve
| Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj je trgovinama u jednom dijelu države, osim jedne općine, zabranjeno raditi nedjeljom, dok u drugom slobodno rade.Mnogo je živih dodirnih tačaka između Federacije i Republike Srpske duž međuentitetske nevidljive linije, od Sarajeva, gdje su dva formalno odvojena grada naprosto fizički slivena jedan u drugi do Doboja, dijelova sjeverne Bosne i drugdje „prelazak“ iz zone zatvorenih prodavnica u zonu normalne trgovine ne traje dugo i nije naročit logistički problem. |
Podaci pokazuju da se, očekivano, odjednom više novca počelo slijevati u trgovinski sektor u entitetu RS, a federalni ministar trgovine Amir Hasičević, najglasniji zagovornik i branitelj ove čudne i naprasne odluke, čak se dičio time što mu se neke Sarajlije zahvaljuju na ovoj odredbi Zakona o trgovini. Oni naime, odlazeći u Istočno Sarajevo, upoznaju sve više prijatelja.
Glavni argument Hasičevića i svih drugih zagovornika zabrane trgovine nedjeljom je odmor radnika, pogotovo radnica, kojih ponajviše radi u ovom sektoru. Ali samo radnici i radnice u trgovinama u Federaciji imaju odmora, a oni u RS, ili izuzetom Orašju, – po svemu sudeći, nedjeljom imaju posla više nego ikad.
Novi socijalni nauk Crkve
Zabrana ili ograničavanje trgovine nedjeljom savremena je, obnovljena inicijativa Katoličke crkve. Nedjelja je, svakako, od 4. stoljeća dan odmora u kršćanskoj civilizaciji, pa je bizarno da se u Federaciji, gdje živi oko 70 posto muslimana i 30 posto katolika, ne može kupovati nedjeljom, a u RS, gdje živi oko 80 kršćana, uglavnom pravoslavnih – nedjeljom sve radi.
U Federaciji su nedjeljom otvorene, primjerice, kladionice, mala, neugledna svetilišta poroka, ali su zatvoreni marketi, granapi, butici i tržni centri.
Katolička crkva se problemom rada na ovaj dan, kada se služi najvažnija sedmična misa, počela nanovo i ozbiljnije zanimati krajem 19. stoljeća. Rerum Novarum (Nove stvari), enciklika je Pape Lava XIII iz 1891, kojom je uspostavljen moderni crkveni socijalni nauk. Nedjelja se njome afirmira kao dan za odmor i dostojanstva radnika, kojih u Evropi, bujanjem industrijalizacije, ima sve više, ali i kao dan za porodicu i komotan odlazak na nedjeljnu crkvenu službu.
Drugi krupniji zahvat Vatikana u problem nedjelje došao je već nakon velikih valova konzumerizma koji je obuzeo zapadni svijet. Papa Ivan Pavao II u apostolskom pismu Dies Domini (1998) pravi veliku, gotovo političku apologiju nedjelje: ona je istovremeno liturgijski dan (misa, „dan Gospodnji“) i dan odmora od „opresivnog ritma rada“, potreban zbog dostojanstva čovjeka i porodičnog života.
Između ova dva papinska poziva, trajale su, u gotovo cijelom zapadnom svijetu, borbe oko nedjelje. Na jednoj su strani bili Crkva, prije svega katolička ali i protestantska, i sindikati, tražeći obaveznu neradnu nedjelju. U mnogim zemljama i jeste bilo zabranjeno raditi nedjeljom. No, na drugoj strani su bili liberali u svim društvenim slojevima i oblastima, koji su tražili da se ljudima, poslodavcima pogotovo, dopusti da sami reguliraju odnos rada i odmora.
Crkva govori sindikalnim jezikom
U konačnici, krajem 20. i početkom 21. stoljeća u većini zemalja Evrope naprosto je bilo dopušteno, bez ograničenja ili uz nekoliko njih, da se radi i trguje nedjeljom, a obavezni odmor radnika reguliran je zakonima, pravilnicima i kontrolama. Ustavni sudovi mnogih zemalja poništavali su zabrane i određivali, u liberalnom duhu, da obavezni neradni dan ne mora biti nužno nedjelja, nego neki drugi dan.
Međutim, istovremeno kreće nova, moderno i socijalno artikulirana sveevropska crkvena inicijativa. Nakon pada starih režima regulacije i gotovo potpune liberalizacije trgovine, Katolička crkva se vraća nedjelji – ali ovaj put u drugačijem, individualističkom svijetu u kojem potrošač postaje njegova vlastita norma.
Umjesto moralnih argumenata, Crkva sada nastupa jezikom koji je „evropski prihvatljiv“: mentalno zdravlje, porodična kohezija, zaštita radnika, pravo na usklađen ritam rada i odmora. Ali, u osnovi Crkva, na kontinentu koji se sve više ateizira i gdje sve manje ljudi ide na mise, traži prostor i pravac očuvanja svoje važnosti i moći svojih vrijednosti.
Crkva u ovom novom poduhvatu ne djeluje sama – saveznici su joj sindikati i dio velikih trgovinskih lanaca koji nemaju ništa protiv jedinstvenog dana zatvaranja, jer im on smanjuje troškove i nivelira tržište.
Savez za neradnu nedjelju, organizacija u rukama biskupa
Ovaj novi val institucionaliziran je 2011. u formi Evropskog saveza za nedjelju (European Sunday Alliance) velike panevropske mreže crkava, sindikata i organizacija civilnog društva koja zagovara da Evropska unija nedjelju prepozna kao „prirodni zajednički dan odmora“. O osnivanju ove zagovaračke organizacije izvijestila je 2011. i zvanična Katolička tiskovna agencija u BiH.
Savez za neradnu nedjelju potekao je iz Austrije, zemlje jake katoličke tradicije, odakle se širi na druge zemlje Evropske unije, a u konačnici se formira panevropski savez, organizacija danas smještena u Briselu. Decenijski cilj ove organizacije jeste (ili je bilo) uvrštavanje obavezne neradne nedjelje u direktivu Evropske unije o radnom vremenu, ali to još uvijek nije uspjelo.
Osnivač organizacije je Vijeće biskupskih konferencija Evropske unije, organizacija čiji je cilj lobirati u organima Evropske unije i utjecati na zakonodavstvo Unije u pravcu očuvanja kršćanskih vrijednosti.
Savezom upravlja generalni sekretar Vijeća biskupskih konferencija, španski fratar s vatikanskim stažom, fra Manuel Enrique Barrios Prieto.
Evropski savez za neradnu nedjelju okuplja, kako zvanično navode, oko 100 nacionalnih saveza, a među članovima su sindikati, nevladine organizacije koje okupljaju kršćansku mladež i druge asocijacije.
U upravnom odboru organizacije su predstavnici spomenutog Vijeća biskupskih konferencija, Protestantske crkve u Njemačkoj, Evropske konfederacije nezavisnih sindikata, FAFCE-a (Federacije evropskih katoličkih porodičnih asocijacija), Sindikata službenika Evropske unije, te njemačkog nacionalnog Saveza za neradnu nedjelju.
Argumenti u dokumentu bosanskog sindikata
U Bosni i Hercegovini nema saveza ili srodne organizacije, ali u susjednoj Hrvatskoj postoji ovakva organizacija, Hrvatski savez za neradnu nedjelju, koji je osnovao Franjevački institut za kulturu mira.
Borbe saveza su uglavnom neuspješne. Trgovanje nedjeljom je u potpunosti ili uglavnom, na terenu Evropske unije, zabranjeno samo u Poljskoj, Njemačkoj, Austriji, Španiji, Belgiji i Grčkoj. Zabranjeno je i u susjednoj Crnoj Gori, ali, kako izvještavaju tamošnji mediji, uskoro će biti intervencijom Ustavnog suda dokinuto. Na argumentaciju i nalaze Evropskog saveza za neradnu nedjelju pozivao se i Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine, u studiji i istraživanju čiji su autori profesori Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Amer Osmić i Nermina Mujagić.
U Federaciji je uvedena rigorozna zabrana rada trgovinama nedjeljom, ali je dopušteno raditi benzinskim pumpama, kafićima, restoranima… – čiji radnici očigledno nemaju ista prava kao oni u trgovačkim lancima.
Muslimani i katolici u Orašju
Po svemu sudeći, zabrana rada nedjeljom je u Federaciji plod spoja interesa trgovačkih lanaca, kojima manjka jeftine radne snage i koji žele nivelirati tržište, istiskujući manje prodavnice, katoličkog krila Vlade Federacije (HDZ), te jednog dijela sindikalnog svijeta.
U nekim zemljama Evropske unije u kojima je zabranjen rad supermarketima nedjeljom, poput Poljske, argumenti zagovornika među političkim i crkvenim svijetom, bili su neskriveno religijski: neophodno je zabraniti tumaranje po šoping-centrima nedjeljom kako bi se ljudi vratili porodici i crkvi. Zabrana rada nedjeljom svjedoči o obnavljanju i prepakivanju evropskih bitki za sekularizam: Crkva je preuzela jezik socijalista i ljevice kako bi se borila protiv liberalne deregulacije i individualizma.
Međutim, u interesno-političkom kolopletu Federacije zagovornicima „kršćanskih“ i „evropskih“ vrijednosti iz HDZ-a ne smeta da kladionice rade nedjeljom. Nije im sporno ni to što, nekom čudnom logikom, jedna izrazito hrvatska i katolička općina poput Orašja ima izuzeće i može normalno otvoriti trgovine. Tako katolici u Orašju rade nedjeljom i uslužuju muslimane iz, recimo, Gradačca — baš kao što pravoslavci u Istočnom Sarajevu ili Doboju nedjeljom uslužuju muslimane iz Sarajeva ili Tešnja.
