KAKO ZAUSTAVITI DODIKA: Vojni sukob ili PREGOVORI

Koliko god trenutna politička kriza u Bosni i Hercegovini izgledala komplicirana ona je u stvari veoma prosta i iznad svega općepoznata ordinarna priča. Hronologija političkih odnosa unutar političkih faktora u postkomunističkom periodu je konstantna i nepromjenjiva. Pojavom nacionalnih stranaka ti odnosi su se sveli na odnose (nacionalnih) lidera tih triju stranaka (SDA, SDS i HDZ).

U RALJAMA SRPSKO-HRVATSKIH SEPERATISTA

I kako su bolje međusobne odnose imali lideri Srba i Hrvata, kako FranjoTuđman i Slobodan Milošević, tako i Mate Boban i Radovan Karadžić, sa Alijom Izetbegovićem, tako i dan-danas bolje međusobne odnose imaju Dragan Čović i Milorad Dodik nego sa bošnjačkim liderima, posebno sa Bakirom Izetbegovićem.

Tako su srpski i hrvatski lideri javno i tajno sastajali i pregovaralii dok su međusobno ratovali, najčešće na uštrb i protiv Bošnjaka.

Jednom je Alija Izetbegović 1992. godine učinio presedan i pristao sjesti za sto sa Radovanom Karadžićem. Sarajevski mediji su se okomili na njega pa se on morao pravdati da mu je bila „uvrnuta ruka“ i da je bio prinuđen na to. Sa etičke tačke gledišta taj sastanka je bio nedopsutiv, a sa stanovišta političke pragme on je bio beskoristan i nije se više ponovio.

Za razliku od sarajevskih medija koji su bili bijesni na Izetbegovića zbog susreta sa Karadžićem, beogradski i zagrebački mediji su semanje višeoportunistički odnosili prema takvim licemjernim postupcima svojih vođa.

Tako je i danas, niko ne zamjera Andreju Plekoviću, pa čak ni Zoranu Milanoviću zbog njihove otvorene podrške Dodiku, iako vrlo često iskazuje vrlo uvrjedljiva narativ prema Hrvatim zbog ustaških zločina počinjenih nad Srbima, pa čak iako su Hrvati u Srbiji, na primjer, izloženi brutalnoj satanizaciji kao ustaški elementi i provokatori koji stoje iza studenstkih demonstracija.

Samo su u par navrata i to međunarodnom intervencijom ti i takvi srpsko-hrvatski odnosi poremećeni, i to u vrijeme referenduma o nezavisnosti BiH, kada su Amerikanci bukvalno ucjenili priznanje Hrvatske njenim priznanjem BiH, i Washinstonskim sporazumom kada su primorali Hrvate na mirovni sporazum sa Bošnajicma što je bio osnov za uspostavljanje Fedracije kao jednog od entiteta u Daytonskom mirovnom sporazumu.

Dakle, ovakav letimičan osvrt na nedavnu prošlost međunacionalnih odnosa razultirao je trenutnom krizom koja bi mogla eskalirati u nove sukobe.

Posvemu sudeći alternativa su opet pregovori kako pojedinačni sa srpskim voždom Dodikom, tako i sa hrvatskim poglavnikom Čovićem, na koje zvanično bošnjački lideri ne pristaju.

Iako bi svaki historičar u svom osvrtu na ove pregovore uočio bezbroj političkih paradoksa i nonsensa u konačnici oni su ipak bili neminovni.

Jedan od paradoksa trenutne krize jeste činjenica da se ne zna ko bi ispred bošnjačke strane mogao voditi pregovore, dok su Dodik i Čović neupitni sa sprsko-hrvatske strane.

Paradoks leži u činjenici da je Bakir Izetbegović kao predsjednik najače bošnjačke stranke (SDA) tako neformalno i nacionalni vođa Bošnjaka, ali je njegova stranka u opoziciji.

Malo koje uočio da se pokušaj bivšeg predsjednika HDZ-a Ante Jelavića proglašavanjem svojevrsnog trećeg entiteta u BiH, 2001.godine, što je po cojenama tadašnjeg Visokog predstavnika za BiH Wolfganga Petritscha bilo dovelo u pitanje funkcioniranje pravne države i održavanje reda i zakona u BiH, desio u vrijeme vladavine tzv. Alijanse za promjene, koju je predvodio ZlatkoLagumdžija, tadašnji predsjednik SDP. Osim koincidencije da se taj pokušaj uspostave Trećeg entiteta desio u martu, koincidencija je da je na vlasti trenutno Trojka, koju predvodi Nermin Nikšić kao predsjednik SDP-a, te da kvalifikacija Jelavićevog seperatističkog akta koncidira sa kvalifikacijom seperatističkih aktivnosti Dodika od strane aktuelnog Visokog predstavnika Cristiana Schmidta. Kao što je poznato Jelavić je smjenjen ukazom Petricha i od tada se nalazi u bjekstvu od sudsko-policijskih organa, dok Dodik još uvijek uspjeva zadržati tron iako je u svjevrsnom bjekstvu od policijskih državnih organa.

KAKO ZAUSTVITI DODIKA?

No, poenta nije u sudbini sepratiskih lidera Jelavićai Dodika, mada je i to važan kontekst ove priče, već u činjenici da su obojica procjenili da sprovedu svoje speratističke ciljeveu trenutku kad SDA nije na vlasti, već je poenta u pitanju da li sada SDA, odnosno njen lider Izetbegović imaju legitimitet i odgovornost da ulaze u pregovore sa Dodikom, odnosno Čovićem.

Za sada lideri Trojke i Izetbegović rezolutno odbijaju pregovore sa Dodikom očekujući da međunarodna zajednica postupi s njim kao i sa Jelavićem. Međutim, ako je suditi prema dosadašnjem odnosu evropskih lidera prema Dodiku, takva očekivanja bi se mogla izjaloviti. To najbolje ilustrira slučaj protjerivanja njemačke ministrice Anne Lührmann, iz Banja Luke koji se odvio po izravnom nalogu samog Dodika. Jesu Njemačka i Austrija reagirale na način da su Dodika proglasili personom non grata, ali to nije ni izbliza žestok odgovor u odnosu na onaj koji su Njemci iskazali prema Jelaviću. Znači li to da je njemačka politika reterirala kad je u pitanju konflikt u BiH? Da! Jer nema nikave dileme da se Njemačka i Austrijska globalna politika dubke mjenja, što je posljedica jačanja desnice koja jaše na talasima islamofobije. Ovo je važno uočiti ako se zna da su trojica Njemaca i dvojica Austrijana do sada obavljali dužnost Visokog predstavnika u BiH.

Promjene te politike više su svjesni hrvatski lideri Plenković i Čović, nego bošnjački lideri Trojke, odnosno sam Izetbegović, pa su se tako blago ponijeli prema Dodiku ignorirajući njegov napad na njemačku ministricu kao da se nije ni dogodio.

Zbog toga je mnogo izvjesnija mogućnost da će bošnjački lideri morati sjesti za pregovarački sto, jer međunarodni faktori niti su voljni, niti imaju petlju kačiti se tamo nekim balkanskim odmetnikom.

Da stvar bude tipično bosanska, pardoks je da se čini da bi opet Bakiru Izetbegoviću „pasti sljeme na tjeme“. Jer se lideri Trojke doživljavaju kao da nemaju ni harizmu da uđu u takve pregovore, a još manje političke moći da eventualne dogovore sprovedu u djelo. Sam Dodik je rekao da su „slabog karaktera“ što se može razumjeti i da on njih ne vidi kao svoje sagovornike. On polaže nadu u svoje dobre odnose sa turskim predsjendikom Recepom tayipom Erdoganom koji bi trebao primorati Izetbegovića da sjede sa njim za sto.

S druge strane sam Izetbegović na uživa povjerenje u javnosti da je lider od povjerenje, posebno kad su u pitanju odnosi sa Srbima. On je to svoje povjerenje prokockao sa propalom revizijom tužbe protiv Srbije pred sudom u Haagu. Još vuijek ta njegova veleizdajnička afera visi nad njegovom glavom kao Demaklov mač.

Možda je još gora situacija kad je u pitanju pružanje ruke prema Čoviću. To je pokazao slučaj Envera Kazaza koji je na lokalnoj mostraskoj televiziji pledirao na lidereTrojke da iznađu modus rješenja Izbornog zakona kako bi se riješila ustavna i institucionalna kriza u BiH. Njega su sarajevski mediji pod kontrolom SDA i DF-a brutalno urnizirali kao izdajnika.

Zato je zanimljiv osvrt Rasima Belke na portalu Patria gdje on pledira da je bolje početi razgovor s Dodikom, nego da nas Čović ucjenjuje trećim entitetom kroz Izborni zakon.

Belko nema akademsku referencu poput Kazaza i njegova analiza sigurno neće izazvati interes javnosti kakav je izazvao Kazazov istup. Ali ovo je očito „probijanje leda“ za otpočinjanje pregovora sa Dodikom. Pošto se ovaj medij veže za Bakira Alispahića,bivšeg esdeaovog moćnika, koji sada podržava političku opciju Željka Komšića i ljutog protivnika lideraTrojke, vrlo je indikativno da iz ovog političkog miljea dolaze ovakve poruke. Prvo, Komšićeva stranka je kao koalicioni partner SDA ostala u opoziciji. Drugo, on je personifikacija porblema zategnutih odnosa Bošnjaka i Hrvata, te unitarisčke politike koju Dodik i Čović koriste kao izgovor za svoj seperatizam. Zbog toga je veća vjerovatnoća da ovakvi signali za pregovore dolaze iz esdeavih krugova, nego iz DF-a.

Iz svega naprijed izloženog vrlo teško je procjeniti ko od lidera ima dovoljno kuraži,motiva i intersa da proba ovaj kipući „bosanski lonac“. Potom, ni na vidiku nema osobe ko bi mogao biti medijator ili kontakt osoba između lidera.

Možda bi jedina osoba za taj posao mogao biti Farudin Radončić. On je početkom ove godine bio najavio povratak svoje stranke (SBB) na politiku scenu. Procjenjivalo se da mu je cilj ojačati Trojku protiv koalicije SDA i DF. Međutim, njegov iftar sa reisom Huseinom Kavazovićem i Bakirom Izetbegovića je demantirao takve procjene. Čak mu je i Izetbegović nedavno uputio komplimente iako su vodili brutalan medisjki rat skoro dvije decenije.

Pošto je Radončić slovio da ima veoma prisne odnose sa Čovićem, a nema ni tako loše personalne odnose sa Dodikom, on bi svakako mago biti ozbiljan kandidat za medijatora u ovom postupku.

Da nebiste morali čitati između redova kako biste donijeli zaključak, nema nikave dilema da Dodik i Čović za pregovarački sto žele dovesti Bakira Izetbegovića. On je takve (trojne) pregovore odbijao dok je njegova strnaka bila u vlasti kao koalicioni partner HDZ-a i SNSD-a. Sad kad je SDA u opoziciji, može li biti Izetbegoviću dovoljan motiv da pristane na pregovore, pojedinačne ili trojne, pod uvjetom da se njegova stranka vrati na vlast? Takav politički motiv je svakako legitiman, ali sa svake druge strane je sporan i rizičan! (TBT)