Gotovo da ne postoji ozbiljniji rad koji se bavi tematikom Gradačca u predosmansko doba. Kao što se može naslutiti većina radova se bazira na proučavanje pokreta za autonomiju Husein kapetana Gradašćevića. Tek se nekoliko osoba poput Muhameda Hadžijahića, Pave Anđelića i Teufika Imamovića bavilo navedenim periodom lokalne historije Gradačca.
Prvi koji je Gradačcu dao atribut srednjovjekovnoj grada bio je historičar Adem Handžić.
Gradačac se nalazio na samom sjeveru Bosne, te jednim dijelom pripada historijsko – geografskoj oblasti Panoniji, dok drugim dijelom čini tipičnu brdovitu oblast centralne Bosne. U odnosu na period antike i srednjeg vijeka, prahistorijski period sjeveroistočne Bosne je poprilično dobro istražen, iako u poređenju sa drugim dijelovima Bosne i Hercegovine daleko zaostaje. Rimskim uništenjem Batonovog ustanka 9. godine prostor današnjeg Gradačca pripada pananskom dijelu rimske provincije Ilirik, dok je u srednjem vijeku graničio između Panonije i Balkana, i imao često neodređen status u odnosima Ugarske i srednjovjekovne bosanske države. Tokom srednjovjekovne bosanske države prostor Gradačca se nalazio u okviru župe Usore, a sam je bio sjedište župe Nenavište. Nisu nam poznati u tolikoj mjeri historijski izvori razvoja Usore prije XIII stoljeća. Prvi njezin spomen imamo u darovnici ugarskog kralja Andrije II kaločkom nadbiskupu Ugrinu iz 1227. godine, gdje se Usora spominje zajedno sa zemljama Bosnom i Soli. Kako je navedeno u pismu pape Honorija III iz prve polovine XIII stoljeća “zajednička osobina sve tri ove zemlje je zaraženost heretičkom pošasti”.
U vrijeme najvećeg teritorijalnog opsega Usora je obuhvatala porječje Spreče – nekadašnja oblast Soli, te čitav sliv rijeke Drinjače, odnosno bosansko srednje Podrinje. Iako je Usora kroz određene historijske periode bila pod političkom vlašću i nasrtajima susjednih država, ona je kroz stoljeća sa Bosnom činila jednu cjelinu. Položaj Usore kao krajiške (pogranične) župe prema susjednoj i vječito neprijateljskoj Ugarskoj, odredio je njezin cjelokupan stepen razvoja. Stabilnost kraljevskih posjeda Kotromanića, odnosno srednje Bosne, uveliko je ovisio i o stabilnosti Usore, koja je često predstavljala odbrambeni bedem srednjovjekovne Bosne i prepreku koja se nije smjela premostiti u slučaju invazije na Bosnu. S obzirom da je Usora bila u neposrednom susjedstvu Ugarske, kulturni utjecaji na taj prostor bili su najjači iz susjedne Slavonije. U okviru Usorske župe, a prije toga u sastavu Usorske banovine, koja je bila podložna Ugarskoj preko Mačvanske banovine, pod čijom je ingerencijom ostala do smrti Dragutina 1314. godine, nalazio se i Gradačac (Gračac). Prije nego što je došlo do spajanja Soli sa Usorom, župa Soli je činila južnu granicu Nenavišta, te je u njenu teritoriju ulazio i grad Soko.
Novija historijska istraživanja dokazuju da se pod pojmom Završja smatra i prostor od sjeverne granice Bosne pa sve do obala Save između Sane na zapadu i donjeg toka rijeke Drine na istoku. Idući od istoka na zapad, u obliku polumjeseca, prostirale su se župe Trebotić, Soli, Usora i Zemunik. Najbolji dokaz ovakve tvrdnje imamo u ispravi bana Stjepana II Kotromanića izdatoj Dubrovčanima 15. avgusta 1332. godine gdje se za devet svjedoka isprave navodi da su “ot Završja”. U spomenutoj ispravi naziv Završja upotrebljen je kao geografska prostorna odrednica za širu oblast, kao što je npr. Hum. Te godine Usora je važila za najznačajniju župu u Završju, na što ukazuje i broj svjedoka koji su “ot Usore”.
Na području današnjih opčina Modriča, Bosanski Šamac i Gradačac u srednjem vijeku je egzistirala srednjovjekovna župa Nenavište, koja je jedna od najstarijih usorskih župa. U izvorima se prvi puta javlja u poveljama bana Stjepana II Kotromanića izdatim u periodu od 1326. do 1329. godine, a prostirala se uz donji tok u ušće rijeke Bosne. To je ujedno i njezino jedino spominjanje tokom srednjeg vijeka. Međutim bez sumnje da je ova župa postojala i u ranije periodu. Tokom osmanskog perioda javlja se nahija Nenavište, a kao što je poznato Osmanlije su veliki broj ovih upravnih jedinica samo naslijedile iz ranijih srednjovjekovnih župa. U toku XVI stolježa u osmanskim katastarskim defterima mjesto Nenavište se nalazilo na području današnjeg Gradačca. I kasnije, kroz čitavo XIX stoljeće, dok su historijski izvori za ovaj prostor bili najzastupljeniji, na području Gradačca se spominje ime Nenavišta. U toku XIII stoljeća susrećemo i prve vlastelinske posjede – “Tumicha” i “Tolysa”, koji su bili u vlasništvu rodbine prvog bosanskog bana Borića. Susrećemo i vlastelinstvo bosanske biskupije, osnovano od strane ugarskog hercega Kolomana. U toku XIV stoljeća Nenavište je bilo poprište nekoliko značajnijih događaja. Kroz Usoru, a vjerovatno i kroz Nenavište, je 1374. godine prošao i ban Tvrtko I Kotromanić, idući na vjenčanje sa Dorotejom koje se obavilo u Ilnicama u Srijemu, a drugi put 1382. godine kada je krenuo na sahranu ugarskog kralja Ludovika I u Peštu. Obzirom da su se u Nenavištu nalazili i posjedi bosanskih vladara vjerovatno su na jednom od puteva bosanski vladari odsjedali u Gradačcu. Kada je u ljeto 1394. godine ugarski vladar Sigismund napao prostore srednjovjekovne Bosne, tačnije Usore, prva na udaru se našla župa Nenavište. Od tog perioda pa sve do zauzeća Bosne od strane Osmanlija 1463. godine prostor Gradačca nije imao mira i hrabro je odolijevao udarima ugarske vojske.
Prvi i jedini spomen Gradačca u periodu srednjovjekovne Bosne imamo tek pred njezin pad. Naime, naveden je pod imenom Gračac u jednoj darovnici bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koja je izdata u Bobovcu, 18. septembra 1461. godine. Darovnica je sačuvana u “Fojničkoj hronici”, te nije izvor “iz prve ruke”, ali kritičkom analizom, koju je uradio Ćiro Truhelka, može se doći do zaključka da je ipak ispravna. Ipak, postoje određene činjenice koje se vežu za postojanje Gradačca u srednjem vijeku i njegov značaj za prostor Usore: Nenavište je jedna od najstarijih, poimence navedenih župa, a prostirala se na širem području današnjeg Gradačca i drugih općina; Pod imenom Nenavište na području Gradačca od XVI do XIX vijeka egzistira istoimena nahija; Geostrateški položaj Gradačačke gradine, sa koje se može nadgledati cijela Posavina, između Bosne i Velike Tinje sve do Save; Njegov položaj u potpunosti odgovara fortifikacionim elementima srednjovjekovne Bosne; Uz istočnu padinu zidova, prema rijeci Gradašnici, pronađena je srednjovjekovna keramika iz XII – XV stoljeća; U današnjoj općini Gradačac utvrđena je nekolicina srednjovjekovnih nekropola stećaka; Ime rijeke Gradašnice, koja protiče ispod zidova starog grada, ukazuje na starinu same gradine. U velikom broju slučajeva hidronimi sežu u duboku starinu, kao npr. Bosna, Sava i dr.; Sam naziv gradina je toponim koji neosporno seže iz srednjeg vijeka, a ujedno je i staroslavenska riječ;
Mnoštvo toponima koji ukazuju na srednjovjekovnu prošlost ovog kraja kao npr. Mađarski put, Mađarsko groblje, Greblje, Vučkovci, Vida, Kerep, Skugrić, crkvina i dr.; Narodna legenda koja govori o tri sestre koje su istovremeno gradile Srebrenik, Sokol i Gradačac.