Svekar nije hteo da pokupi mlađe dete iz vrtića, vikao na starije što radi domaći umesto da mu pomogne oko nečeg u dvorištu. Šefica na poslu se navrzla opet baš na nju, a zna i zašto, zato što joj završava posao, pa hoće još malo na nju da navali.
Branka je mlela kao vodenica, a Ana nikad nije radila ništa drugo do kuvala kafe, postavljala pred nju prvo slatko od trešanja (malo ti je suvo ove godine), pa onda pitu sa zeljem (ma je l’ si ti to kupovne kore koristila, kakva mi je to pita?!), suvo meso i sir (što kupuješ ovo u radnji, imam ja ženu što mi donosi domaći sir, daću ti njen broj), pa opet kafu i vodu u velikoj čaši.
Sve joj je bilo teško i ceo je svet bio protiv nje.
– Lako je tebi, Ana. Živite sami u stanu. Znaš šta znači to?! Kuća je rupa bez dna. Taman jedno popraviš, drugo stigne na red! Tebi bar sve tu, ne trpaš ništa. Nema kao kod mene „neka ga, nek se nađe“, pa posle pun podrum kojekakvog smeća! Sama spremaš ručak, niko ti se ne meša, decu ti vaspitavaš, ne razmišljaš koju će glupost baba i deda da ga nauče! Možda ti je malo tesno, svud oko tebe neko živi, ali imaš svoj mir.
Ana ne bi mogla ništa da kaže. Jednom je davno, kad se psihički pripremala za operaciju krajnika mlađe ćerke, htela da kaže: „Branka, zdravlje je najpreče.“ Ali Branka se nije dala, zaverglala je o najnovijim hirovima i uvredama svoje svekrve. Ana nije imala srca da je prekine. Branka je bila skoro deset godina starija od nje, čuvala ju je od njene devete godine kad ih je majka napustila i koliko god joj nekad bilo teško da sluša – mogla je da je shvati. Toliko ju je silno volela.
– Znaš, to što je slušaš i ideš joj niz dlaku, ne pomažeš joj nimalo, Ana. Ona svaki put samo dublje tone u samosažaljenje. Prođe joj život u kukanju. – rekao joj je muž.
– Pa šta treba? Da je izbacim, da se posvađam s njom? – Ana je nemoćno raširila ruke.
– Nisam to rekao. Samo ne znam, da probaš da je rasvestiš.
– Da probam da je rasvestim? Ti kao da ne znaš Branku. Šta god da kažem, to će se na kraju završiti njenim vređanjem.
– Njen problem, Ana. Ako je ne uvrediš, a ona se uvredi, to je nešto sa čim ona treba da se bori i suočava, a ne ti.
– Ali ona mi je sestra…
Ne jednom, nego beskrajno mnogo puta Ana je vodila ovaj razgovor sa mužem. Uvek bi se završavao tiho i mokro – ona je u tišini prala sudove i razmišljala ko je u pravu i kako da se Branki pomogne. Znala je unapred, postoje ljudi koji ne žele pomoć, već samo malo pažnje. Zašto da Branki uskrati tu želju? Pa ipak, kopkalo ju je i morala je da proba, da je pita, da shvati: šta to njenu Branku sprečava da živi?
Zato je te junske večeri, kad je sumrak već slegao na njihova ramena na malenoj terasi i Branka rekla čuveno:
– Ne mogu više, gušim se u toj kući, tesno mi je. Ali šta ću, nemam izbora.
Ana tiho promucala:
– Ja mislim da imaš izbora. Isto kao što mislim da tebi nije tesno u toj kući. Tesno ti je u srcu. Šta te to sprečava da stvarno živiš, moja Branka?
Očekivala je: Branka će se razgoropaditi, skočiti i prosuti dopola popijenu kafu desnom rukom, dok levom brzo hvata ceger sa stolice. Sram te bilo ili ko si ti da me propituješ? Nešto tako, sa suzama u očima ili neskrivenim besom. Ako sam ti dosadna, neću više ni da dolazim ili što ti misliš da bolje od mene živiš?!
Sve je očekivala.
Samo nije očekivala da će njena Branka da ućuti. Jednom posle svih tih godina, kao onog dana u njihovoj maloj sobi pošto joj je rekla: Mama je otišla, Anči, ali ništa ti ne brini, tebe će tvoja Branka da čuva.
Sumrak se zgusnuo u mrak i njene su oči zasijale preko stola.
– Umor, moja Ana. Umor i strah. Svakog dana se budim s njima na grudima. Ovde me pritiska.
– Ali ti si snažna žena, možeš ti to da pobediš.
– Borim se otkad je ona otišla. Samo ovako umem.
– Ali…
– Neka, Ana. Dobro je i ovako.
Sledeće nedelje kad je došla na kafu, pre nego što je ponovo počela o tome kako joj je tesno i da nema izbora, Branka je zagrlila Anu i upitala tiho:
– Kako si ti, Ana?
– Ja dobro, a kako je kod tebe?
– Šta da ti pričam, znaš i sama. Ne znam još koliko ću ovako, gušim se u onoj kući.