Demokratija počiva na takmičenju. Problem nastaje kada ambicija nije potkrijepljena kapacitetom.
Predsjedništvo BiH nije mjesto za politički eksperiment, niti za lični obračun s konkurentima.
To je institucija koja zahtijeva državničku širinu, stabilnost i sposobnost upravljanja kompleksnim odnosima. A Efendić trenutno ne demonstrira sposobnost upravljanja ni vlastitom strankom.
Najava 15 brigada zvuči odlučno, ali država se ne brani hiperbolom, nego statutom i aktima ustrojenim institucijama. A institucije se grade, ili urušavaju, svakodnevnim, dosadnim, proceduralnim radom. Upravo onim radom koji, prema navodima bivših saradnika, u SBiH više ne postoji.
Efendić tvrdi da može pobijediti i Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića. Ta ambicija ne proizlazi iz snage programa, harizme ili državničkog iskustva, nego iz političke iluzije i uvjerenja da je nezadovoljstvo birača isto što i podrška. Nije. Nezadovoljstvo postoji, ali podršku se mora zaslužiti.
Trenutna slika govori suprotno. Stranka bez kantonalne strukture, bez jasne podrške partnera na političkoj sceni, sa kontinuiranim odlascima kadrova, teško može biti odskočna daska za osvajanje Predsjedništva.
Možda je najveći problem u tome što je Efendić počeo samog sebe shvatati ozbiljnije nego što ga shvata politička realnost.
A realnost je neumoljiva i svjedoči da ko ne može urediti stanje u vlastitoj stranci, teško da može uređivati državu.
Ko ne može zadržati vlastite kadrove, ne može da može voditi naciju.
