“Željko Komšić postao je simbol tog apsurda. Čovjek koji godinama sjedi u instituciji kao „hrvatski član Predsjedništva“, a istovremeno ne predstavlja političku volju hrvatskog naroda, produbljuje nepovjerenje Hrvata u Bosnu i Hercegovinu.”
U političkom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće se otvara pitanje stvarnog predstavljanja konstitutivnih naroda i autentičnosti političkih aktera koji govore u njihovo ime. Posebno među Hrvatima prisutan je osjećaj nepovjerenja i udaljenosti od onih koji formalno zauzimaju pozicije vlasti, ali ne uživaju široku podršku na terenu.
Saopćenje Čapljinske neovisne stranke prenosimo u cijelosti:
“KAŽITE HRVATSKOM NARODU KOGA VI PREDSTAVLJATE❓️
Neka Željko Komšić i Slaven Kovačević dođu u Čapljinu i u sva hrvatska mjesta u Bosni i Hercegovini. Neka stanu pred ljude bez kamera, bez pratnje i bez političkih govora i neka konačno odgovore na jedno jednostavno pitanje: koga vi predstavljate i u čije ime govorite?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini godinama gleda isti film s istim akterima, koji se redovno prikazuje pred Opće izbore.
Ljudi koji se predstavljaju kao hrvatski predstavnici to nisu i to nije mala stvar.
Željko Komšić postao je simbol tog apsurda. Čovjek koji godinama sjedi u instituciji kao „hrvatski član Predsjedništva“, a istovremeno ne predstavlja političku volju hrvatskog naroda, produbljuje nepovjerenje Hrvata u Bosnu i Hercegovinu. Njegov politički legitimitet osporava se upravo tamo gdje bi trebao biti najjači – među onima koje bi trebao predstavljati. Njegove odluke i javni istupi dodatno produbljuju podjele; ignorisanje obilježavanja godišnjice HVO-a, uz istovremeno isticanje i veličanje Armije BiH, za mnoge Hrvate nije pitanje različitog pogleda na historiju, nego jasan signal političke poruke – poruke koja ih ne uključuje.
Takav pristup ne doprinosi stabilnosti niti međusobnom povjerenju, nego ostavlja osjećaj isključenosti i nametnutosti. Upravo zbog toga Komšić više nije samo politička figura, nego simbol dubokog nesklada između formalne pozicije i stvarnog predstavljanja.
Slaven Kovačević, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva, ide korak dalje i to pokušava opravdati pričom o „građanskoj državi“. No, za veliki dio Hrvata to u praksi znači jedno – da se njihova politička volja može zaobići i preglasati, dok se to naziva napretkom. Njihove stranačke kolege poput Sanela Kajana također ne zaostaju, kao da se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, te u svakom javnom istupu ostavljaju dojam da im hrvatski politički identitet i konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini nisu prihvatljivi, nego nešto što se pokušava relativizirati ili potisnuti.
S druge strane, treba izgovoriti i ono što se uporno prešućuje – Demokratska fronta djeluje kao politički dodatak HDZ-a, jer njihova „različitost“ nestaje onog trenutka kada dođe vrijeme podjele funkcija i tada više nema sukoba, nema principa ni velikih riječi, nego samo tiha i efikasna saradnja iza zatvorenih vrata.
Politika HDZ-a nije donijela ono što se godinama obećava. Previše zatvorenih krugova, previše političkih dogovora, a premalo stvarnih rezultata za običnog čovjeka. Korupcija, kriminal, razočaranje i odlazak ljudi – to su jedini stvarni rezultati takve politike.
Zato je stanje danas i teško i jasno. S jedne strane imate političare koji govore u ime Hrvata bez stvarnog povjerenja tog naroda, a s druge strane političku strukturu koja godinama drži kontrolu i ne dopušta stvarne promjene.
A između njih je običan čovjek. Čovjek koji ne traži velike riječi ni političke teorije, ne traži prepucavanja – traži samo jedno: da ga neko stvarno predstavlja, da se bori za njega i da u svojoj državi može živjeti dostojanstveno.
Dođite u Čapljinu, dođite u Široki Brijeg, Ljubuški, Vitez, Žepče, Orašje. Pogledajte ljude u oči, jer istina nije u govorima, nije na stranačkim skupovima i nije u političkim saopćenjima – istina je tamo gdje Hrvati žive”
