Nije ni Semir Efendić više tako mlad, 43 su mu godine. Ali, s obzirom na posao kojim se bavi, nije ni naročito star. U našoj zemlji, kao i u mnogim sličnim društvenim i političkim okruženjima, u politici je to, u većini slučajeva, često tek početak ozbiljne karijere; stariji se ne povlače tek tako.
Ali Efendić nije neiskusan političar i zvaničnik. Štaviše, već 14 godina upravlja ponajvećom općinom u državi, sarajevskim Novim Gradom. Njegova je i prednost i mahana upravo to općinsko upravljanje, koje često pohvale i protivnici. Efendić nema ni kantonalno ministarsko iskustvo, a kamoli premijersko, što uopće ne znači da ne bi bio dobar premijer Kantona Sarajevo. (Mada nakon Nihada Uka i Edina Forte to i nije naročito teško.)
Ne sumnjam, a s time bi se složili i mnogi drugi, da bi Efendić mogao biti, u najmanju ruku, i dobar federalni ministar u kakvom ozbiljnijem resoru. Ali, on to nije pokazao. Nije ni imao pravu priliku.
Nerealna očekivanja s obje strane
Upravo, sada, kada se kandidirao, kao Bošnjak, za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i pred neutralnim posmatračima, i zainteresovanim stranama, otvaraju se pitanja o tome šta bi bilo da je Efendić u svojoj bivšoj stranci, SDA, imao šansu iskazati se na višim nivoima?
Legitimno je i protupitanje: da li je Efendić 2021, kada je napustio SDA i preuzeo tada blijedu Stranku za BiH, žurio, da li je bio nestrpljiv, da li je htio prilike preko stranačkog reda. I to nije samo pitanje SDA, SBiH, Efendića ili Bakira Izetbegovića – to je naše generacijsko političko pitanje: kada prestajemo biti mladi, kada smo iskusni, kada smo iscrpljeni, kada u čovjeku ima više mudrosti a manje poleta…
Tek ostaju činjenice: Efendić ima svoju stranku i odlučio je ući u trku u kojoj nema naročito velike šanse iz prostih razloga. S jedne strane je Denis Bećirović, kojeg će, kao i prošli put, podržati više stranaka, a s druge je velika stranka, SDA – koja još uvijek nije istakla kandidata. Negdje između, ili negdje pored, nalazi se Slaven Kovačević, kandidat Demokratske fronte Željka Komšića.
Očekivati da Efendić podrži na izborima stranku s kojom se nije rastao na lijep način i koja ga je, smatra on, odbacila i iznevjerila – nije naročito realno.
Očekivati da SDA, kao najveća stranka, podrži svog bivšeg člana s kojim se nije rastala na lijep način i koji je, smatraju u SDA mnogi, iznevjerio stranku – također nije realno.
SDA, DF i SBiH znaju zašto ne nastupaju koordinirano
Efendićeva kandidatura dočekana je oštro u drugom sloju naše političke javnosti, na društvenim mrežama. Stranački simpatizeri, pa i agitatori, kritikuju Efendića. Te zamjerke dolaze uglavnom iz šireg bloka koji želi poraz Bećirovića, uz, ako je moguće, i pobjedu Kovačevića i pobjedu kandidata SDA. (Nisu kritike Efendićeve odluke glasne koliko i hajka na Slavena Kovačevića, ali u principu, ponovit ću ono što sam tada napisao: svako ima pravo da se kandidira.)
Činjenica jeste da se jedan blok stranaka konsolidirao i da se od drugog potencijalnog bloka očekivalo da se postavi na isti način. I to bi bilo dobro za naš demokratski život i stabilnost i Federacije i države. SDA, DF i SBiH to nisu učinile. Bez obzira što državni zastupnik SDA Safet Kešo u intervju ovaj blok naziva „koalicijom“ – daleko je to od koalicije.
Na pitanje zašto nisu iz nejasnog bloka prerasli u koaliciju, najbolji odgovor mogu dati lideri i prvi ešaloni ove tri stranke. Sve drugo je, još uvijek, nagađanje i uobičajeno sarajevsko, uvijek pomalo nervozno mahalanje.
Kandidat koji ne vjeruje u pobjedu
Da li će Efendić preoteti dio glasova koji bi možda išao Bećiroviću, ili možda Kovačeviću, ili možda kandidatu SDA – teško je do kraja procijeniti. Najvjerovatnije će, zbog poprilično široko postavljenog ideološkog okvira SBiH-a, kao stranke u novom redefiniranju, vući raznolike glasove.
Isto kao što u izbornoj jedinici iz koje se biraju dva člana, a glasa obično oko milion ljudi, svako svakome može pokvariti računicu.
Zanimljivo je da Efendić u intervjuu na Face TV, prvom nastupu nakon objave kandidature, nije djelovao kao čovjek uvjeren u pobjedu, niti je takav dojam pokušavao ostaviti. Nije to tako direktno rekao, ali je njegova računica da mora ojačati svoju stranku, i da je kandidatura prilika da stranka nastupi ozbiljnije i postepeno jača pa će vidjeti šta će se desiti.
To je sasvim legitimno u politici i neosnovano je – u kontekstu koji smo već objasnili – očekivati da Efendić vodi više računa o SDA ili DF-u nego o svojoj stranci. Svakako je nezrelo očekivati da SDA podrži Efendića ili da DF, koja je prva izašla s kandidatom, podržava Efendića ili SDA.
Ovi izbori nisu referendum
Izbori 2026. nisu referendum o otcjepljenju ili podjeli države. Nije ni Predsjedništvo jedina tačka našeg političkog života. Niti je to što tri stranke nemaju jednog protukandidata garancija pobjede Bećirovića nakon sramotnog mandata obilježenog kukavičlukom i PR-trikovima.
U konačnici, kako se svi punoljetni imaju pravo kandidirati, tako i svi imaju pravo glasati. Glasove daju pojedinci. Mnogi jesu motivirani i mobilizirani kroz stranke. Ali mnogi nisu; drugi kombiniraju različite opcije između predsjedničke, državne, federalne i kantonalne liste…
Semir Efendić je iznevjerio tuđa očekivanja. Kakva su njegova očekivanja i da li će ih ispuniti, kako će njegovi sadašnji i potencijalni glasači ovu kandidaturu vidjeti – znat ćemo i mi i on u oktobru.
Poraz jednog ili pobjeda drugog kandidata, koliko govori o njima samima, toliko govori i o onima koji jesu ili nisu za njih glasali. Ako je ponovo izbor većine Bošnjaka kalkulant bez imalo političke hrabrosti, koji uvijek čeka kako će mediji skrojiti javno mnijenje, pa će se i on odrediti, onda to govori mnogo i o većini Bošnjaka a ne samo o Denisu Bećiroviću.
(!Odgovor)
