Njena prodavnica sada ima modne dodatke i čitave kolekcije namijenjene djeci sa vidnim i slušnim oštećenjima i drugim invaliditetima.
Kler je počela potragu za igračkom s kojom će se njena kćerka moći poistovjetiti.
Nijedna prodavnica nije prodavala ili pravila lutke koje su izgledale kao Tili. Ovo joj je veoma smetalo. Nekako je izgledalo kao da je manjak interesovanja za stvaranje igračaka za djecu sa invaliditetom način da ignorišu njihovo postojanje.
„To je izgledalo kao da ona nije bitna jer se ne uklapa u ono što društvo smatra „normalnim”, pa zašto bi je uopšte primjećivali?”, rekla je Kler.
Kler nije imala dovoljno vremena ni strpljenja da čeka da neko drugi počne praviti i prodavati igračku koja je trebala njoj i njenoj četverogodišnjoj kćerki. Tako je došla na ideju da napravi prvu lutku za djecu sa invaliditetom. „Bila je pomalo nezgrapna, ali je barem ova lutka imala isto slušno pomagalo kao moja Tili. Tili se zaljubila u nju čim ju je vidjela,” prisjetila se.
I drugi roditelji su počeli tražiti lutke koje su izgledale kao njihova djeca.
Ubrzo nakon što je završila svoju prvu lutku, majke druge djece su je pitale da li bi i njima napravila jednu. Kler, koja radi kao radiološki tehnolog, rekla je da će pokušati. Tako je ona počela u svoje slobodno vrijeme praviti i prodavati lutke porodicama koje su se, kao i ona, osjećale zanemareno.
Odlučila je da svojoj onlajn prodavnici da ima „BrightEars” po Tilinom slušnom pomagalu jer su ga one, prije nego što se Kler upustila u ovu avanturu, ukrašavale stikerima sa dinosaurusima i jednorozima. „Svi Tilini uređaji su s namjerom dekorisani tako da, suštinski, budu šareni i primjetni. Oni su dio nje i ne želim da ih se stidi, ni da se osjeća kao da ih treba kriti. Ona je gluha i ponosi se time,” dodala je.
Nećemo se kriti zbog naših „različitosti”, ponosimo se njima i imamo pravo da budemo prihvaćeni.
Klerina prodavnica i projekat su vremenom uznapredovali od jedne lutke sa slušnim pomagalom do čitave raznolike kolekcije lutaka koje ne samo da osnažuju djecu već i promovišu različitosti kroz zabavu i igru. Ona je objasnila da je uzrok maltretiranja često neznanje i da se to može prevazići samo kroz svjesnost o tome.
Kler nastavlja da marljivo radi sa svog trpezarijskog stola, koji je, trenutno, jedino mjesto gdje ona obavlja taj posao. Ona je do sada napravila oko 3000 lutaka.
Dok je njen posao postepeno rastao, njen glavni cilj je ostao isti kao i na početku kada je pravile lutke samo iz hobija: „Da javno kažem da se mi nećemo kriti zbog naših “različitosti”, da smo mi ovdje, postojimo i imamo pravo da budemo prihvaćeni, mi se time ponosimo!”
Da li vi mislite da je industrija igračaka dovoljno raznolika? Imate li još ideja ili priča o projekatima poput ovog? Koji su to? Voljeli bi čuti o njima!