Piše: Kenan Efendić
Biti u stranci nije lahko, barem čovjeku naviklom na kakvu-takvu autonomiju na ovom svijetu i u ovom dobu.
Onim drugačijima je, vjerovatno, lahko. To su oni koji u svemu vide stranku. Izjasniš se na sijelu o komunalnom pitanju: zelen si, crven si, ovaj si, onaj si; ljutito na mrežama reaguješ na ponižavajuće izjave iz susjedstva – radiš za opoziciju; pohvališ dobru inicijativu nekog ministra – bot si vlasti…
Oni koji vjeruju da je stranka glavni i najpogodniji kanal društvenog, karijernog i ličnog razvoja, uvjereni su da je svaki čovjek koji se iole zanima za javna pitanja također u nekoj stranci, kao član, simpatizer ili barem angažirani glasač.
Naš je stranački život komično i zastrašujuće bogat, živopisan i razuđen. Umjesto konsolidacije u nekoliko većih stranaka, izborni prag i struktura izbornih jedinica, u trideset dejtonskih godina uzorali su i nađubrili plodno su tlo za iznicanje svakojakog rastinja.
Nije lahko, u takvoj inflaciji stranačkih moneta, ni ne biti u stranci. Ponajbolje to znaju stručnjaci koji se usude ući u javno upravljanje, a takvih je nažalost sve manje.
U središtu afere, ali ne pred sudom
Međutim, držim da je ovih mjeseci u Bosni i Hercegovini najteže biti čestit član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine (SDP).
Njihov predsjednik, premijer Federacije Nermin Nikšić, u središtu je spleta afera te sumnjivih političkih i finansijskih poduhvata. Njegovi najbliži saradnici su pred sudom i zabranjeno im je s njima razgovarati. Njegovi vjerni unutarstranački partneri pojavljuju se kao sive eminencije i korupcijski osigurači na važnim tenderima. Njegov sin i brat nesmetano, pod nejasnim okolnostima, unosno posluju s javnim preduzećima.
Objavljene su poruke u kojima predsjednik SDP-a direktno ili preko već suspendirane šefice kabineta Arijane Huseinović Ajanović radi sljedeće: upliće se u istrage političkih suparnika, preko kompromitovanog bivšeg šefa Federalne policije, a njegovi kadrovi u Autocestama, s tim istim Munjićem, usmjeravaju te iste istrage; taj Munjić premijeru, opet, dojavljuje šta tužioci oko njega istražuju; dostavlja ceduljice za zapošljavanje običnih sudskih policajaca; organizira zloupotrebu policije u razbijanju koalicija protivnika; nagrađuje ovakve poslušnike promaknućima, zapošljavanjem srodnika ili supruga; „rješava“ kazne za prekoračenje brzine kako bi izbjegao oduzimanje vozačke dozvole…
Kada bi ovo radio kakav civil, ili kakav niži službenik, teško da bi sve završilo na bahatim intervjuima i videosnimkama putem kojih Nermin Nikšić poručuje da je borac protiv korupcije. Svi akteri afere su suspendovani odlukom Vrhovnog suda Federacije. Nermin Nikšić se šepuri pred kamerama uvodeći Federaciju, nakon ekonomskog pada u 2025, u godinu teških deficita i izbornog razbacivanja javnog novca.
Oholi mediokritet u šaci ozbiljnih igrača
Nermin Nikšić ponaša se oholo. Kao svaki mediokritet zasjeo u fotelju koje, po kvalifikacijama, ličnom kvalitetu i zaslugama, nije dostojan – on nervozno brani svoje privilegije, ne preza od laganja, manipuliranja, vrijeđanja, ismijavanja drugih.
To što Nermin Nikšić nije pod mjerama zabrane, kao i svi drugi s kojima se dopisivao, što je otkriveno kroz aferu Spengavanje, nije njegova zasluga. To je uže spasa koje drže jači političari iz njegove koalicije.
Kao svaki mediokritet pripušten za stol kojem po ličnom kvalitetu, političkom legitimitetu i javnoj odgovornosti ne pripada – Nermin Nikšić je u šaci ozbiljnijih igrača koji se ne moraju oholiti javno, jer posjeduju stvarnu moć u politici i društvu.
Ti ga ozbiljniji igrači, kroz zastrašujuću mrežu kompromitiranih slojeva pravosuđa, štite od krivičnog gonjenja; i to odavno. On im zauzvrat prepušta sve važne i finansijski potentne sfere federalne vlasti: izgradnju autocesta te fiskalnu politiku i reforme, u prvom redu.
Partija nije privatna stvar
Zato nije čestitom čovjeku danas lahko biti u SDP-u. Nakon autokratskih godina Zlatka Lagumdžije, partija krupnih ambicija, uvijek osjetljiva na društveni moral, načelno okrenuta slabijima, kao ljevica suštinski bitna Bošnjacima i državi, SDP se pretvorio u splet malih kartela, razuđenih po sektorima, kantonima, općinama, klikama, odborima.
Već izlizani argument onih SDP-ovaca koji se Nikšića ne stide, pa po društvenim mrežama viču da je SDA bila gora i tome slično – naprosto je zabrinjavajući. On ukazuje na jedan opasan društveni trend: važno je stvoriti dojam da nisi najgori. Poput djece pred umornim i rezigniranim roditeljima.
Stranke se cijepaju kada nemaju jaku organizaciju, ili jakog lidera, ili kada nisu u vlasti. SDP nema jakog lidera; organizacija im slabi i tek je sjena onoga što je bila pod starim majstorima organizacije poput Fadila Šere ili Ferida Buljubašića. Vlast još uvijek imaju, ali je perspektiva sve mračnija.
Nije lahko biti čestit čovjek u SDP-u danas. Oni to sami priznaju, privatno i potajice. Ali politički i stranački život nisu privatna stvar.
