Trpi, ćuti, gutaj, žderi se, utišaj se, jedi se, kidaj se, raspadaj se – jednom rečju: kopni… Svima ćuti – naročito ako si žena.
Nemoj – sramota je odgovoriti starijima, familiji, u školi, na poslu, u parku, ma bilo gde. Uguraju se u red ispred tebe – neka, ćuti, možda je neka budala. Profesor te ošteti za ocenu – ćuti, da se ne izuzme na tebe. Drug u školi te uhvati za zadnjicu – ćuti, pubertet je to. Kasnije se i silovanje prećuti da se ne „bruka porodica“. Ćutiš roditeljima, kasnije mužu, šefu se podrazumeva. I tako život prođe u ćutanju i prećutkivanju.
Tako je i meni jedno vreme prolazio. I onda jedan dan čitav niz kvržica na dojci. I dok ja plačem i rastajem se od života, ti zbog kojih sam i dobila kvržice nastavljaju svoj život. A dušebrižnici likujući kažu: „Što se nerviraš, ne treba toliko da se nerviraš.“, kao da ne znaju zbog čega se nerviram.
A onda se treseš ispred ordinacije privatnog lekara, jer ne možeš da iščekaš kod državnog. Na putu do ordinacije prolaziš pored radnje gde se prodaje pogrebna oprema i gde onako sasvim slučajno (a veruješ da se ništa ne dešava slučajno) vidiš otvoren kovčeg koji čeka nekog i misliš – čeka tebe. A milion puta si prošao tuda i nisi obratio pažnju ni na pogrebnu opremu, ni na jebeni izlog. Kome uopšte ideja da u pogrebnoj opremi postoji izlog?
Doktor dolazi, stavlja mi gomilu gela na grudi, kaže mi da podignem ruku. Sekunde tako sporo teku… „Ova je dobra, dajte drugu.“ Mislim se, čim je rekao da je ova dobra, drugoj mora nešto da fali. Zbog te druge sam i došla. Daje mi ubrus da se obrišem i kaže: „Sve je u redu. Ili ste promenili dezodorans ili stres. Hladne obloge od belog vina i to je to.“… I pade mi kamen sa srca.
Ti zbog kojih sam doživljavala stres rekoše mi: „Ma sve je ok, ti umišljaš.“. I nastaviše svojim putem. Nastavili bi i da nije bilo sve ok, naravno. Samo bih ja ostala tu gde jesam – isprepadana i polumrtva u čekaonici neke bolnice, ordinacije, kako god.
Sve ide dalje, tačnije, svi idu i nastavljaju dalje sa nama ili bez nas. Samo mi trpimo posledice naših postupaka. I ćutnje i trpljenja. Samo nas stres ubija jer su nas učili da tako treba. Da si loš ako kažeš da ti nešto smeta, da si dobar samo ako radiš ono šta ti kažu i šta se od tebe očekuje. Uče nas da budemo dobri drugima i njima koji nas to uče. A gde smo tu mi?
Živimo u društvu gde je sebično razmišljati o sebi i voleti sebe, gde su svi više gospodari našeg života od nas samih. To tako treba.
Skoro na ulici čuh razgovor dve žene, jedna od njih reče da joj je umro muž i da sad može „kako hoće“. Žena ima blizu sedamdeset godina. Pomislih: bolje ikad, nego nikad. Ali meni se ne čeka sedamdeseta godina, ne čeka mi se da neko umre da bih ja počela da živim. Jer život je jedan, šta je posle – nadam se da nećemo uskoro saznati.
Želim da na kraju ovog kažem: možda i nije bilo tako dobro, ali sve je to bio moj izbor. Ne želim da me uguše gomile neizgovorenih reči, besa, frustracija, trpljenja. Ne želim lepe reči iznad otvorene rake, izgovorene za svetinu, jer tako treba, a za života ih nije bilo. „O mrtvima sve najlepše.“ – pogrešan koncept. Živima dajmo ono najlepše – za mrtve šta ostane.
Možda i nije tako loše što pogrebna oprema ima izlog.
Tog dana je umrla „dobra devojčica“, a rodila se ona koja je dobro.