Decenijama slušamo istu priču: Hrvati u Bosni i Hercegovini “ugroženi” su, “zanemareni”, “nepravedno tretirani”.
Svaka nova konferencija, panel-diskusija ili politički skup ponavlja ovu melodramu, dok istovremeno realnost izgleda sasvim drugačije. Stvarnost je takva da Hrvati, u odnosu na svoj demografski udio, imaju nesrazmjerno zastupljene pozicije u vlasti, javnim preduzećima, upravnim odborima i političkim tijelima, često i više od Bošnjaka. U mnogim kantonima, entitetskim tijelima i institucijama, Hrvati monopoliziraju ključne resurse i odlučuju o sudbinama drugih, dok se konstantno lažno prikazuje da su “ugroženi”.
Pogledajte Dom naroda Federacije BiH: jedan glas Hrvata može blokirati odluke koje su od vitalnog značaja za cijelu Federaciju. To je demokratski apsurd – i nikada se ne spominje u propagandnim narativima o “ugroženosti”. Lokalna administracija u Zapadnoj Hercegovini i dijelovima srednje Bosne također je praktično pod potpunom kontrolom političkih struktura Hrvata, dok Bošnjaci i Srbi, koji su brojčano nadmoćni, ostaju marginalizirani. Svaka kritika ove disproporcionalne moći proglašava se “napadom na Hrvate”, dok prava agenda ostaje skrivena: osiguranje privilegija i monopol nad resursima.
Hrvatski politički predstavnici koriste stalnu priču o ugroženosti da bi opravdali disproporcionalnu kontrolu nad budžetima, javnim preduzećima i institucijama. Javne firme, od obrazovanja do zdravstva, od lokalnih općina do kantonalnih ministarstava, često su pod izravnom kontrolom političkih struktura Hrvata. Njihove lojalnosti se provjeravaju, uhljebi postavljaju prema stranačkoj pripadnosti, a svaki pokušaj promjene ili uključivanja drugih naroda nailazi na blokadu. I dok obični građani trpe zbog nedostatka infrastrukture, slabog obrazovanja, neuvezanih zdravstvenih sustava i ekonomske stagnacije, politički predstavnici Hrvata koriste narativ o “ugroženosti” kao paravan za ograničavanje konkurencije i monopolizaciju vlasti.
Medijska scena je još jedan dio manipulacije. Većina medija koji se deklarativno predstavljaju kao “nezavisni” zapravo služe političkim interesima. Svaki pokušaj ukazivanja na stvarnu zastupljenost Hrvata u institucijama ili na njihove privilegije proglašava se “napadom na narod” i koristi se za izazivanje nacionalnog osjećaja ugroženosti. Ovo ne samo da stvara permanentni politički strah, već i duboke podjele u društvu, paralizirajući svaku ozbiljnu reformu.
Ne smije se zanemariti ni istorijski aspekt ove manipulacije. Priča o ugroženosti Hrvata aktivno se koristi u predizbornim kampanjama, u međunarodnim nastupima, pa čak i u obrazovnim i kulturnim debatama, da bi se opravdala disproporcionalna moć i održala kontrola nad resursima. Dok se Bosna i Hercegovina suočava s demografskim padom, ekonomskim izazovima i migracijama, politički lideri Hrvata nastavljaju igrati na kartu “ugroženosti” kako bi sačuvali vlast i privilegije za svoje krugove.
Sve ovo dovodi do paradoksa: Hrvati tvrde da su ugroženi, dok u isto vrijeme odlučuju o raspodjeli javnih sredstava, kontrolišu ključne institucije i oblikuju politiku u skladu sa svojim interesima. Njihova naracija o nepravdi je samo sredstvo manipulacije, paravan koji im omogućava da monopoliziraju moć, dok obični građani svih ostalih nacionalnosti trpe posljedice.
Vrijeme je da se prestane s ovom lažnom patetikom. Dovoljno je priča o “neravnopravnosti” dok stvarne statistike i realna moć jasno pokazuju suprotno. Dovoljno je da se ugroženost koristi kao opravdanje za monopol nad institucijama i resursima. Bosna i Hercegovina ne smije više trpjeti propagandu privilegiranih politika Hrvata koje destabiliziraju zemlju i paraliziraju reforme. Dovoljno je manipulacije, dovoljno je lažne ugroženosti.
Vrijeme je da se istina nazove pravim imenom i da se stane na kraj stalnom paravanovanju privilegija.
