Naoružani muškarci na vojnom aerodromu Nayrab u Alepu, Sirija, 2. decembar 2024. (Foto: EPA/Bilal Al Hammoud)
Iz egzila u Moskvi, dvojica najpoznatijih ljudi iz uskog kruga svrgnutog diktatora Bashara al-Assada, bivši šef vojne obavještajne službe general Kamal Hassan i njegov bratić, milijarder Rami Makhlouf, troše milione dolara da u Siriji i Libanu izgrade paralelne naoružane strukture s ciljem pokretanja novog ustanka, pokazuje opsežno istraživanje Reutersa.
Iako obojica insistiraju da djeluju u ime zaštite alavitske zajednice, njihova rivalstva, političke ambicije i lična netrpeljivost stvaraju duboku pukotinu između frakcija koje bi željele preuzeti ulogu „nasljednika Assada“.
Prema dokumentima i svjedočenjima 48 ljudi upoznatih s planovima za Reuters, Hassan i Makhlouf se bore i za kontrolu nad ključnim resursom: mrežom 14 tajnih komandnih centara ukopanih u brdima Latakije i Tartousa u posljednjim mjesecima Assadove vladavine. Ti bunkeri, opremljeni oružjem, komunikacijama i solarnim sistemima, godinama su bili skrivena infrastruktura režima.
Rivalstvo u egzilu
Hassan, poznat po brutalnoj kontroli mreže vojnih zatvora i angažmanu u prikrivanju masovnih grobnica, iz Moskve gotovo svakodnevno šalje poruke bivšim komandantima. U njima obećava osvetu, povratak „dostojanstva“ i poručuje: „Ne predajte oružje — ja ću vas povesti.“
Njegovi ljudi tvrde da pod svojom komandom ima oko 12.000 boraca.
Makhlouf, nekada gospodar sirijske ekonomije i finansijska kičma režima, sada sebe opisuje kao “mesijansku figuru”. Nakon godina kućnog pritvora i spektakularnog bijega iz Damaska u decembru 2024., u Moskvi živi u luksuznom hotelu i sarađuje s bivšim generalima kako bi izgradio navodnu mrežu od preko 50.000 boraca. Prema dokumentima, do sada je isplatio milione dolara u malim mjesečnim iznosima.
Ipak, mnogi komandanti primaju novac i od Hassana i od Makhloufa. Jedan lokalni komadant to opisuje ironično: „Ako su nam godinama sisali krv, zašto sada ne bismo uzeli nešto novca od njih?“
Još svježe rane
Obala je možda najosjetljivija tačka nove Sirije. Od decembra 2024., kada je Bashar al-Assad pao, zemlja je prošla kroz val nasilja, uključujući masovna ubistva gotovo 1.500 Alawita u martu, što je bio šok za zajednicu od oko 10% stanovništva. Mnogi pro-Assad borci osjećaju se napušteno i ranjivo, a protesti 25. novembra, najmasovniji od pada režima, dodatno su pokazali dubinu nezadovoljstva.
Iako se Hassan i Makhlouf predstavljaju kao zaštitnici Alawita, veliki dio zajednice ih doživljava kao oportuniste ili kao dio starog sistema koji ih je decenijama iskorištavao.
Reakcija nove vlasti
Nova sirijska vlast, predvođena sunitskim predsjednikom Ahmedom al-Sharaaom, pokušava neutralizirati pokušaje pobune. Njihovo glavno oružje je paradoksalan izbor: Khaled al-Ahmad, Assadov bliski prijatelj iz djetinjstva i bivši arhitekta paramilitarnih struktura režima, koji je prešao na stranu Sharaae nakon što ga je Assad ponižavao i uklonio iz kruga moći.
Al-Ahmad sada uvjerava Alawite da ih samo integracija u “novu Siriju” može spasiti od daljeg nasilja. U razgovoru za Reuters poslao je kratku poruku: „Liječenje rana i uklanjanje mržnje jedini su put da ova zemlja preživi.“
Uloga Rusije
I Makhlouf i Hassan računaju na Moskvu, gdje su u egzilu zajedno s Maherom al-Assadom, moćnim bratom svrgnutog predsjednika. Međutim, ruske vlasti, prema diplomatama i lokalnim zvaničnicima, imaju samo jedan prioritet: da zadrže pristup vojnim bazama na sirijskoj obali.
Susreti između ruskih zvaničnika i posrednika dvojice sirijskih moćnika postaju sve rjeđi, naročito nakon što je predsjednik Sharaa u oktobru posjetio Putina i dobio obećanje o “stabilnosti”.
Šanse za ustanak?
Šanse za stvarni ustanak, prema ocjenama Reutersa, trenutno su veoma male: dvije glavne frakcije u egzilu duboko su zavađene, finansijski tokovi su presušeni, lokalni komandanti su razjedinjeni, a veliki dio alavitske zajednice ne želi novi ciklus nasilja. Nova sirijska vlast aktivno guši njihove pokušaje organiziranja, dok je Rusija sve više fokusirana na stabilnost Sharaaeve administracije, a ne na oživljavanje ostataka starog režima.
Ipak, postojanje skrivenih komandnih centara, razbacanih mreža boraca i ostataka režimskih struktura u Siriji, Libanu i Moskvi ostaje podsjetnik da post-Assadov poredak još uvijek nije izvan opasnosti.
