Kada se prvog novembra 2024. godine u Novom Sadu desila nadstrešnica, u srbijanskom društvu eruptirao je zatomljeni gnjev i država je utonula u jednogodišnji proces protesta koji još nije završio, niti mu se vidi kraj.
Kada je tačno godinu dana kasnije u Tuzli buknula jedna od najgnusnijih bosanskohercegovačkih afera, policijsko silovanje i podvođenje maloljetnica iz doma za nezbrinutu djecu, nikakvih blokada nije bilo. Jer ovdje nema ni zatomljenog gnjeva. Sve se završava na pokojoj individualnoj kampanji, nekoliko dana uobičajenog izduvavanja po mrežama i u tom je već vakat za novi slučaj.
Šta je glavna odlika nerazvijenog društva? Nijedna od afera ne traje duže od standardnog okvira – tri do sedam dana. Nakon tog perioda ili će starog progutati novi skandal, ili će iz nepoznatih razloga splasnuti interes javnosti. Koliko god da bila jezovita, afera je u suštini vrlo potrošan društveni materijal. Policajci podvodili i silovali maloljetnice? Okej – šest dana. Stradalo 19 penzionera u požaru izazvanim javašlukom, nestručnošću i nedostatkom sredstava? Piši četiri dana, od toga jedan dan žalosti (i to u pola države); sasvim dovoljno. Tako da slučaj iz Novog Sada, koji upravo ulazi u četrnaesti mjesec, predstavlja globalni specifikum i – kako god da završi – zaslužuje pažnju. Radi se o studentskom buntu koji ne uspijeva smijeniti režim, ali je uzdrmao njegove te(n)kovine do srži. I ne samo njegove, nego dovodi u pitanje neke od najvažnijih sfera savremenog poretka – eksploataciju kao temelj modernog svijeta.
Šta se po tom pitanju dešava u Bosni i Hercegovini? Ovdje se povodi za političku akciju i društveni bunt smjenjuju na dnevnoj osnovi, počevši od najgorih primjera, kakav je slučaj femicida u Mostaru, do karikaturalnih gestova kakav je afera potekla iz udruženja građana koje se bez ikakvog utemeljenja predstavlja kao Vijeće ministara: izvjesni Staša Košarac, u slobodno vrijeme ministar, poslao je nacistički šljem Christianu Schmidtu, visokom predstavniku s ograničenom odgovornošću. Takav raspon, od najsurovijeg ubistva do neuspjele pošalice poslušnog činovnika koji i sam ima istoriju porodičnog nasilja, dio su društvene hronike Bosne i Hercegovine.
Poredajmo ovdje samo nasumično izabrane afere koje su posljednjih mjeseci protutnjale bosanskohercegovačkom javnošću i ostavile je manje više ravnodušnom.
U Tuzli policajci podvodili i silovali maloljetnice. Zastrašujući primjer urušavanja sistema koji obesmišljava vlast kao takvu: ono zbog čega postoje, da štite građane, izokrenulo se u sopstvenu suprotnost, oni su polazišna tačka ugroze i agresije.
Ponovo Tuzla. Tragedija ravna novosadskoj. U požaru stradalo 19 penzionera, ali ovdje je stvar prohujala tako mirno, kao da nisu u pitanju ljudski životi i kao da je riječ o kakvom banalnom ekscesu zanemarljivih posljedica. Opća ravnodušnost jedan je stepen iznad neučinkovitog gnjeva.
Femicid u Mostaru: Femicid kao glavni relikt patrijarhata i ubuđalog društva poprimio je serijske razmjere. Razulareni muškarac nakon višemjesečnog maltretiranja ubio djevojku koja se pokušala spasiti bijegom ulicama grada. Niti je ko pritekao u pomoć, niti će ovaj slučaj biti posljednji. Serija se nastavlja, čovjek nikada ne zna kada će ga na sabahu dočekati vijest o novom ubistvu.
Milorad i njegova serija rasističkih uvreda. Najartikuliraniji je kada širi razdor i netrpeljivost. Ostale oblasti politike mu i ne idu od ruke, ali u vrijeđanju je baš uvjerljiv; samo tada govori iz srca i duše, jer to je autentični on, reprezentativni primjerak nefiltriranog divljaštva. Amerika ga je proizvela kao alternativu zločinačkom Karadžiću, Trumpova administracija ga vraća u doktordabićevsko stanje, poručujući Urbi et orbi, mada više urbi, da ulickani i našminkani primitivac nikome ne treba. On svoju funkciju obavlja samo u originalnom izdanju.
Banjalučki grafiti: Banja Luka je premrežena grafitima koji slave ratnog zločinca Ratka Mladića i tu se suočavamo sa specifičnim sistemsko-zdravstvenim hendikepom. Državno tužilaštvo donijelo je odluku o neprovođenju istrage, jer nije bilo moguće utvrditi da je oslikani lik Mladićev. Aferim, eksperti. Najmoćniji perceptivni senzor je vid. Ljudsko tijelo ima oko 11 miliona senzornih receptora, od čega je deset miliona iz oblasti očiju. Neki naučnici procjenjuju da se polovina moždanih resursa koristi u te svrhe i onda dođu ovi stručnjaci iz Tužilaštva i kažu da ne prepoznaju koji se to zločinac šepuri po banjalučkim grafitima i zidovima.
Zapaljeni automobil mostarskog gradonačelnika: To što je najvažnijem funkcioneru jednog grada zapaljen službeni auto i ne bi se moglo tako lako probiti u prvi saf domaćih afera, jer navikli smo odavno na mafijaške obračune, ali jedan detalj ostaje signifikantan: način na koji su ovaj slučaj raspamećenoj javnosti prezentirali glavni nositelji zapovedne linije Plenković – Čović – Kordić – Krešić. Cijela ideološka mašinerija, počev od hrvatskog premijera pa završno s novinarom opskurnih profesionalnih kriterija, angažirana je kako bi se ukazalo na bošnjačko-islamsku terorističku prijetnju, da bi se na kraju ispostavilo da je auto zapalio – hm… Rečenicu završite sami.
Afera Kokain: Jedna od najljepših afera ponovo nam dolazi iz Banje Luke. Šef kliničkog centra, visokopozicionirani partijac snimljen u neuspjelom pokušaju preuzimanja oveće kese kokaina. Za Vladu Đajića odranije se rumori da je razdragani konzument pojačivača raspoloženja, a snimak unosi novi kvalitet u priču, jer sud možda ustanovi da njegov odnos s opijatima, he, he, nije bio samo konzumentski.
Sarajevo, grad slučaj: Pošto se u tekućem nizanju afera sistemski izmjenjuju Mostar, Tuzla i Banja Luka, red je posvetiti dužnu pažnju i bh. prijestolnici. Sarajevo je samo po sebi već godinama politički problem. Na striktno gradskom nivou, to je urbanitet koji decenijama nazaduje. Kadrovski zapušten, infrastrukturno razoren, kulturološki na izdisaju… Vlasti se smjenjuju i od svega što poduzmu, jedino su kreativni u svaljivanju krivice na sopstvene prethodnike. Na državnom nivou, sarajevska politička klika nije u stanju parirati vukovima iz Republike Srpske i Herceg-Bosne. Korumpirani, nedorasli, nefokusirani, oni mogu samo defanzivno odgovarati na tuđe inicijative.
Iz sedmice u sedmicu postaje jasno da inflacija afera pojeftinjuje važnost svakog pojedinačnog slučaja, koji bi u normalnom društvu zaslužio i dobio mnogo više pažnje i bitno jače sistemske odgovore. Na pitanje ima li izlaza treba nam malo diferenciraniji odgovor od konvencionalnog kukanja. Nije baš sve uvijek i samo crno, ima nagovještaja potencijalnog ozdravljenja. Kada je ono denominirano drndalo izjavilo da mu Sarajevo smrdi na zeljanicu i ostala domaće jela iz spektra pita, više je ta stupidna mrzilačka doskočica izazvala gađenja u Banjoj Luci, nego u Sarajevu. Narodu je dosta milijardera koji sopstveni lopovluk pokušavaju maskirati šovinizmom.
Bosanskohercegovačka realpolitika zasnovana je na čuvenom principu “pomogni ti meni, pomognit ću ja tebi”. Zdravo zanimanje za korupciju, razvrat, krađu i sve što miriše na kriminal & zločin, kazuje da ovdje žive do srži iskvareni narodi. Njihova je nesreća što se generalno slažu s takvom ocjenom, uz jednu jedinu primjedbu: do srži su iskvareni oni drugi, dočim smo mi skroz u okvirima političke izvrsnosti.
Šta god da se desi, sistemski odgovor države izostaje, i onda se svakodnevnica polako pretače u seriju neprocesuiranih afera. Evo da stvar pokušamo svesti na praktičnu mjeru: kome bi se silovana žena trebala obratiti, od koga potražiti zaštitu? Od policije? Ali kako kada neki policajci predvode silovanja? Vlasti odavno ne posjeduju ni minimum institucionalnog dostojanstva, po čemu bi trebao da se prepoznaje stabilan sistem. To ovdje ne stanuje. Formalno gledajući, mi i nismo država, nego, što bi rekla junakinja u jednom romanu Philipa Rotha, skup simptoma koji tek povremeno podsjećaju na društvo.