POS’O DOBAR, A PARA LAHKA: INDUSTRIJA ĆUTANJA KOJA JE POJELA DEMOKRATIJU
Nigdje na planeti nerad ne cvjeta tako lijepo kao u Bosni i Hercegovini. Ovdje se ljubomorno njeguje jedan sasvim poseban, domaći zanat – profesionalni ćutolog. To je politička vrsta koja malo priča, gotovo nikad ništa ne predlaže, nikada ne talasa, ali zato uredno uzima ozbiljan novac iz državnog budžeta. I tako godinama. Mandat za mandatom. Vlada za vladom.
Ćutolog je idealan stranački radnik: ne postavlja pitanja, ne buni se, ne misli glasno. Samo čeka signal. Rukicu gore kad treba i – posao obavljen. A plati se, naravno, kao da su u pitanju vrhunski stručnjaci koji danonoćno rješavaju državne probleme.
Fabrika tišine pod kupolama parlamenata
Parlamenti na svim nivoima u BiH odavno su postali mjesta gdje tišina govori više od riječi. Brojke to potvrđuju bolje od bilo kakve rasprave: poslanici i delegati koji tokom cijelog mandata nisu izgovorili ni jednu jedinu rečenicu više nisu izuzetak – postali su norma.
U državnom Parlamentu BiH postoje zastupnici koji nisu podigli ruku da postave ni jedno poslaničko pitanje, niti su ikad imali inicijativu. Isto tako i u NSRS – pet poslanika u dvije i po godine nije se nijednom javilo za riječ, iako je održano 36 sjednica. U prevodu: dobijaju platu za prisustvo, ne za rad.
Federacija BiH ne vodi evidenciju onih koji nisu progovorili, ali je dovoljno pratiti sjednice da bi se čulo kako kolege iz klupa zbunjeno pitaju: “Možete li se predstaviti? Prvi put vas čujemo!” Da – poslanik koji se prvi put oglašava nakon dvije godine može izazvati šok u sali.
Kako izgleda posao ćutologa?
Vrlo jednostavno:
Dođeš na sjednicu.
Pogledaš ka šefu.
Dižeš ruku kada on digne obrvu.
Ne pitaš, ne diskutuješ, ne predlažeš.
Na kraju mjeseca pokupiš platu u visini koju ogromna većina građana ne može ni zamisliti.
Ćutolog nije tu da predstavlja narod. On je tu da služi stranku. Da bude dio “većine”. Da bude glas u mašineriji koja održava lidere na površini.
I zato ti ljudi godinama kruže ključnim funkcijama. Danas su poslanici, sutra direktori javnih preduzeća, pa savjetnici, pa opet poslanici. Sve dok vjerna tišina traje – mjesto je osigurano.
Politička ekonomija poslušnosti
U zemlji gdje je politika glavni (a često i jedini) put do pristojne plate, ćutologija je postala svojevrsna kvalifikacija.
Mnogi od ovih poslanika i delegata nikada ne bi mogli dobiti tako dobro plaćen posao u realnom sektoru. Stranačka kartica postaje radno iskustvo, a klimanje glavom – stručna sprema.
Sistemu ne trebaju ljudi koji misle, predlažu ili kritikuju. Trebaju glasači na budžetu. Poslušni. Predvidivi. Ti koji neće pitati “zašto”, već samo “kada da podignem ruku?”.
Ko će kazniti ćutologe?
Teoretski – glasači. Praktično – niko.
Glasačke mašine glasaju po naređenju, članovi stranaka glasaju po lojalnosti, a razočarani, umorni građani sve češće uopće ne glasaju. Tako krug ostaje zatvoren: isti se vraćaju, isti ostaju, isti ćute – i dobro zarađuju.
U zemlji koja je izgubila kompas odgovornosti, ćutnja nije prekršaj. Ona je karijera. Model opstanka. Najsigurniji put do stabilne mjesečne rate i dugovječne fotelje.
Ćutanje nije slučajnost – to je sistem
Bosna i Hercegovina je izgradila sofisticiranu industriju tišine. Industriju u kojoj se razmišlja samo na vrhu, a šutnja se nagrađuje na dnu. Industriju u kojoj su ljudi, umjesto predstavnika građana, postali gumeni pečati u rukama svojih lidera.
Dok god takvi ljudi sjede u parlamentima, demokratska debata će ostati statistička greška, a izbori samo ceremonija biranja novih – i starijih – ćutologa.
Jer kod nas politika nije ideja. Nije ni odgovornost. Kod nas je politika – pos’o dobar, a para lahka
