U sedam dana politički diskurs može se transformisati iz potpuno suprotstavljenih paradigmi. Lider HDZ-a, Dragan Čović, upravo je demonstrirao sposobnost: od kategoričnog odbacivanja trećeg entiteta kao “neustavnog” 14. novembra, do njegovog promovisanja kao ključnog elementa “konsocijacijskog federalizma” 22. novembra u Mostaru.
Ova transformacija nije mala stilistička korekcija. Radi se o otvorenom paradoksu – o dvostrukom standardu koji jasno pokazuje kako politički interesi određuju retoriku više nego ustavni okvir ili evropske norme.
Ustav je jasan, politika fleksibilna
Dejtonski Ustav BiH definira državu kroz dva entiteta: Federaciju i Republiku Srpsku, uz Brčko distrikt kao posebnu administrativnu jedinicu. Ništa od toga ne ostavlja prostor za treći entitet. Svaka ozbiljna promjena zahtijevala bi ne samo ustavnu većinu u Parlamentu, nego i širok politički konsenzus.
Čović, međutim, u sedam dana uspijeva promijeniti svoje stajalište u skladu s potrebama trenutka: kada treba “konstruktivno partnerstvo” u pregovorima, treći entitet nestaje; kada treba pojačati pregovaračku poziciju ili privući pažnju javnosti, ponovo se pojavljuje kao legitimna opcija.
Treći entitet – staro rješenje u novom ruhu
Iza pojmova poput “ravnoteže naroda” ili “konsocijacijskog federalizma” krije se zapravo stara strategija: očuvanje i širenje etničkih poluga moći. Hrvati u BiH, iako formalno imaju institucionalnu težinu veću od svog demografskog udjela, i dalje se predstavljaju kao “ugroženi”, dok se prijedlozi o novom entitetu koriste kao alat pritiska i političke ucjene.
Ovaj model ne rješava stvarne probleme – iseljavanje mladih, stagnaciju infrastrukture, klijentelizam i partijski kontrolisane institucije – već dodatno učvršćuje etno-teritorijalne okvire, pod krinkom brige za jednakost.
Evropska unija i lažni europski narativ
Još paradoksalnije, treći entitet se sada promoviše kao dio “evropskog puta”. Zvanični dokumenti Evropske komisije jasno naglašavaju smanjenje diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i jačanje prava svih građana, a ne stvaranje novih etničkih jedinica. Čovićev Mostarski govor jasno pokazuje kako se međunarodne norme selektivno tumače: prihvatljive su samo one inicijative koje služe unutrašnjem političkom projektu.
Simptom, a ne rješenje
Treći entitet u današnjem diskursu nije ozbiljna ustavnopravna ideja. On je simbol politike koja koristi percepciju naroda kao sredstvo za očuvanje vlasti. Istinska reformska agenda BiH – funkcionalne institucije, depolitizirano pravosuđe, kvalitetniji javni servis – ostaje u senci etničkih konstrukcija i političke retorike.
Čovićev sedmodnevni salto između “besmislenog” i “neophodnog” entiteta otkriva dublju sliku: politička elita i dalje operiše unutar zastarjelih matrica moći, dok stvarni problemi građana ostaju neadresirani.
Umjesto crtanja novih etničkih granica, Bosna i Hercegovina treba fokus na gradnju institucija koje štite sve građane, bez obzira na ime ili nacionalnu pripadnost. Treći entitet nije put ka stabilnosti – on je znak da politička kreativnost i dalje služi održavanju privilegija, a ne budućnosti građana.
