– Nema tu više ni srama, ni stida. Samo gola poruka narodu: “Ne računajte na pravdu ako nemate stranku iza sebe.”
Vrijeđanje jednog naroda, govor mržnje, širenje laži i prevara — sve to u BiH danas nije krivično djelo, nego politički folklor. Dokle god uvreda ide u pravcu koji odgovara vladajućima, sve je u redu. Kad neko pljuje po Bošnjacima, to nije zločin iz mržnje — to je “sloboda govora”. Kad neko negira genocid, to nije govor mržnje — to je “drugačiji stav”.
Kad neko brutalno vrijeđa i razara temelje državnosti, Tužilaštvo traži “proceduralne detalje”. Ali ako si običan čovjek i ako slučajno posječeš metar drva više nego što smiješ, spremi se — jer tada država ima vrijeme, resurse i volju da te slomi.
I zato se pitam: ako govor mržnje, laži i političko huškanje nisu dovoljno za krivično gonjenje, šta jeste? Ukradena motika? Metar drva? Glas pogrešnog kandidata? Postaje očigledno da pravosuđe ove zemlje postoji samo da bi zastrašivalo nemoćne. Oni koji bi trebali da budu stub države postali su alat za političku egzekuciju. Tužilaštvo je danas jače nad sirotinjom nego nad zločincem, a kad dođe do “osjetljivih” slučajeva, sve se magično preseli “na nadležnost”, “na viši nivo”, “na drugu instancu”.
Prevedeno: zatrpaj, odgodi, zamagni — samo da ne uzdrmaš sistem.
Ali o kakvom mi to sistemu govorimo? O onom koji je “nametnuta vlast” — hibrid političke poslušnosti i kolonijalne arogancije. Nisu oni na vlasti zato što ih narod želi, nego zato što ih je neko odabrao da “stabilizuju zemlju”. A stabilnost po njihovoj mjeri znači jedno: Bošnjake pretvoriti u pokusne kuniće političkog eksperimenta. Njihova “misija” je, izgleda, da slome moral i da ubiju svaki osjećaj kolektivne snage. I to ne oružjem — nego pravosuđem. Jer ništa ne slabi narod kao kad shvati da mu sud nije saveznik nego neprijatelj.
Tužilaštva, Sipa, inspekcije — sve to djeluje povezano kao jedna struktura moći koja zna kada treba reagovati, i još bolje — kada treba zašutjeti. Kad je u pitanju “njihov” čovjek, nastupi pravna akrobatika: prebacivanje predmeta, traženje nadležnosti, formalni propusti, ponovna vještačenja, dopune prijava… dok se predmet ne uguši u papiru. Kad je u pitanju običan građanin — ekspresno, bez dileme. Tada nema “dodatnih analiza”, nema “tehničkih grešaka”. Samo lisice i sramota.
To nije pravda. To je represija u rukavicama. To je poruka narodu: “Vi niste subjekti države, vi ste objekti vlasti.” A narod — već umoran od svega — polako shvata da više nema kome vjerovati. Jer kad izgubiš povjerenje u pravosuđe, izgubiš vjeru u sve. Kad sudije i tužioci ne štite istinu, nego politički interes, tada ni država više ne postoji — ostaje samo sistem koji služi sam sebi.
I zato nije ni čudo što ljudi danas s gorčinom pitaju: da li se ovo sve događa slučajno ili je planski? Da li je ova “nametnuta vlast” došla da sredi zemlju ili da je rasparča? Jer pogledajte rezultate — narod razjedinjen, institucije obesmišljene, identitet narušen, povjerenje razoreno. Ako su to ciljevi “stabilizacije”, onda im svaka čast — uspjeli su. Nema više ni straha od suda, jer ljudi znaju da pravda nije ista za sve. A kad narod prestane da se boji nepravde, nego je počne prihvatati kao svakodnevnicu tada sistem zaista pobjeđuje.
Ova vlast, ta “nametnuta elita” koja se predstavlja kao spas, zapravo je najveća prijetnja samoj državi. Oni su ti koji su od pravosuđa napravili klaustrofobičnu sobu u kojoj se guši istina, a prozori se otvaraju samo za podobne. Njima odgovara narod koji šuti, koji se plaši i koji misli da je normalno da se predmeti o govoru mržnje prebacuju u Lukavicu umjesto da se procesuiraju u Sarajevu. Njima treba narod koji je izgubio dostojanstvo. Jer ponižen narod se ne buni. Ponižen narod se samo nada — i ćuti.
I tu dolazimo do najcrnje istine: ne trebaju oni pokoriti Bošnjake oružjem, ne trebaju ih ni poništiti fizički. Dovoljno je da ih slome iznutra — kroz pravosuđe, kroz institucije, kroz osjećaj nemoći. Dovoljno je da svaki običan čovjek pomisli: “Ma nema svrhe, ne može se ništa promijeniti.” Kad taj osjećaj postane norma, onda ti ne treba okupacija — jer si već okupiran.
Zato, kad čujemo da je “predmet prebačen u Lukavicu”, nemojmo to čitati kao vijest, nego kao simptom. Simptom bolesti koja izjeda ovu zemlju već godinama — bolesti zvane selektivna pravda. Tužilaštvo koje se bavi drvima, a ne državom. Sud koji se bavi formom, a ne suštinom. Vlast koja se bavi sobom, a ne narodom. I narod koji, umjesto da se bori, šuti jer više ni ne zna kome da vjeruje.
Na kraju, treba reći otvoreno — nije Schmidt taj koji srozava Bošnjake, nego oni koje je on postavio da to rade umjesto njega. Oni su njegova produžena ruka, ali i našu nesreću su pretvorili u vlastiti interes. Oni su ti koji su prihvatili da budu poslušnici u tuđem scenariju, a da se pritom predstavljaju kao “moderni reformatori”. Njihove reforme? Samo nova imena na starim funkcijama, nova obećanja u starim lažima, novi spinovi u starom sistemu.
I tako živimo u zemlji gdje se pravda mjeri političkom podobnošću, gdje se Tužilaštvo koristi kao alat moći, gdje sudije sude onima koji ne pripadaju krugu “njihovih”. Živimo u zemlji gdje narod više ne zna da li da vjeruje, da li da se boji ili da se smije. A najgore je što većina više ni ne reaguje. I to je najveća pobjeda nametnute vlasti — jer kad narod izgubi nadu u pravdu, prestane tražiti istinu.
A kad istina umre, onda nam ni država više ne treba.
