Dragoljub Blagojević, ekonomista u penziji, ima filmsku sudbinu. U njegovom 80-godišnjem životu dva puta je mijenjao rodne listove. A zbog svega, čini se, da je pomalo isfrustriran.
On danas živi u Doboju, a dobar dio svog života je provodio po domovima ili porodicama koje su ga usvajale. I njega, i njegovu sestru!
Povod za njegovu priču je promocija knjige “Državni dječiji dom Tešanj (1946-1959)”, autora Jasmina Mandžukića, u kojoj je najavljeno da će se na Starom gradu tešanjske tvrđave, obratiti Omer Sinanović.
Sve je počelo 9. decembra 1941. kada Draguljubova (Omerova) majka nije uspjela da umakne krvnicima Jure Francetića u Doboju. Sa pelenom u ruci pronađena je zaklana, izvađenih očiju, nadomak groblja u Pridjelu iznad Doboja. Iza nje je ostalo dvoje djece: tromjesečna kćerkica Dragica, koja će dobiti ime Fadila, a Dragoljuba će smjestiti u dječji logor u Bosanskoj Gradišci.
– Tu me je usvojila Vahida Sinanović, kako mi je kasnije ispričala prilikom moje posjete u Zavidovićima, na nagovor svoje majke da “pored kćerke ima i sina”. Bila je tada 22-godišnja udovica, nakon pogibije supruga. Dala mi je suprugovo ime – Omer Sinanović – šokantno su odzvanjale Dragoljubove riječi tešanjskom tvrđavom.
Vahida se, međutim, ubrzo zaljubila u radnika zavidovićke “Krivaje” koji je stavio pred neumoljivi izbor. Nije bio voljan da uz njenu kćerku odgaja i usvojeno dijete, pa je Vahida Omera (Dragoljuba) predala u dječje prihvatilište.
– Iz tog prihvatilišta u Zavidovićima do dolaska u Dom u Tešnju, 1948. godine bio sam po domovima u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče. Kada i koliko sam u kojem domu bio, to ne znam. Jednostavno, taj period kao da sam prespavao. Ničeg se ne sjećam. “Probudio” sam se u domu u Tešnju – prisjeća se Dragoljub.
Sumnja da su mu baš svi pobijeni u ratu i da nema ni daljeg rođaka, nabujala je 1961. godine, kada je te dileme u tadašnjem “Oslobođenju” objelodanio sada pokojni dobojski novinar Dušan Paravac. Među desetinama pisama iz mnogih krajeva BiH, posebnu ulogu je odigralo ono Vahide Sinanović iz Zavidovića. Ipak, ključno je bilo pismo željezničara Blagoja Blagojevića (1912), iz Pridjela kod Doboja. Kako će se ispostaviti – njegovog oca.
– U kuću Blagojevića se bješe sjatilo mnoštvo znatiželjnog svijeta. Nastao je tajac kada se na vratima pojavila jedna markantna žena. Bila je to strina Danilovica – Milka. Ona me je prva okupala. Rekla mi je: “Omere, možda te poslednji put tako zovemo, ako budeš imao biljeg ispod desnog pazuha i dva svrtka na glavi, ti si Dragoljub!” Kada sam skinuo košulju, kada se ukazao biljeg, nastalo je opšte veselje, grljenje i ljubljenje. “Ti nisi Omer, ti si naš Dragoljub!” – uzviknula je strina – navodi Dragoljub detalje tog dramatičnog susreta sa svojim rođenima 1962. godine.
Dvije godine kasnije u JNA odlazi kao Omer, a godinu dana kasnije vraća se kao Dragoljub U tom periodu, uz prisustvo Blagoja, u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Zagrebu, sa vjerovatnoćom “većom od 90 odsto”, i zvanično i naučno je potvrđeno da je Omer, ipak, Dragoljub Blagojević.
Što se tiče njegove sestre Dragice, za nju se zna da je ostala Fadila I živi u Maglaju. Nisu u dobrim odnosima, upravo zbog različitih pogleda na vjeru i današnje njihove živote. Zadnji put su se vidjeli 1962. godine.
– Nesreća je da je u braku sa izvjesnim Fadilom, kažu, članom ogranka Mladih muslimana. Očito po njegovom diktatu, drugi put kada sam došao sa policijskim inspektorom, ona nas je na kapiji dočekala sa sjekirom. Samo nekoliko časova, dok Fadil nije došao s posla, lijepo smo razgovarali. Dok nas je Fadil posmatrao s prozora, ona mi je poručila da više ne dolazim, jer ima dvoje djece i živi svoj život. Vjerovatno je bila i uslovljena djecom. Tada sam je prvi i posljednji put vidio – kaže Dragoljub (Omert) Blagojević.
ISTA SUDBINA
Dragoljub Blagojević i Franjo Besimer zajedno su boravili u domu u Tešnju. Franjo Besimer je dijete njemačkog porijekla iz Vojvodine. Bio je ka dijete sa porodicom zatočen u logor po0slije Drugog svjetskog rata. Nakon likvidacije roditelja išao je od sirotišta do sirotišta dok se nije skrasio u Domu u Tešnju. Dugo godina radio je kao šumar u Borja Teslić
