Naša stranka je 5. aprila obilježila 18 godina svog postojanja.
Neki su to nazvali njenom punoljetnošću. Ja bih to nazvao 18. godišnjicom. U svakom slučaju, NS je ovaj datum dočekala kao dio državne i federalne vlasti; od ranije je u vlasti i u Sarajevskom kantonu i sarajevskim gradskim općinama. NS već odavno nije šala. Ali nije ni ozbiljna.
Čak i nakon više od tri godine u državnoj vlasti, Naša stranka ne izgleda kao vlast. To nije samo uvreda. Svako ko analizira rad te organizacije može vidjeti da njeni lideri, prije svih Sabina Ćudić, Peđa Kojović i Edin Forto, paze da se ne uklope u obrazac bh. političara. To je onaj obrazac u koji se npr. karikaturalno uklopio Ramo Isak, vozeći se u državnom automobilu “pod pratnjom”, pa u helikopteru; postrojavajući policiju, itd. Plašeći se takvog imidža, funkcioneri Naše stranke gledaju da, kad god mogu, ne nose čak ni kravatu.
Osim u pozitivnom smislu, navedena tendencija je ovladala Našom strankom i u jednom negativnom smislu, pa među njenim kadrovima, koji obnašaju ministarske, direktorske i druge funkcije, vidimo političare koji ne žele da izgledaju kao političari. Ružna istina je da zapravo ne žele da nose bilo kakvu odgovornost.
Alternativa u bošnjačkom korpusu
Među najnovijim objavama na fejsbuk stranici NS-a vidimo video poruku predsjednice stranke Sabine Ćudić, snimljenu na ulicama Prijedora. Tema je teška ekonomska situacija u tom gradu, odlazak mladih, itd.
Zašto baš Prijedor? Pa zato što Naša stranka nije vlast u tom gradu, kao ni u entitetu Republika Srpska. (Po istoj logici ćemo, među objavama na fejsbuk stranici Naše stranke, naći video priloge o Tuzli, Vitezu, Fojnici, Gračanici, itd, jer u tim sredinama NS nije lokalna vlast. Zato su u manjini sadržaji koji govore o rezultatima kadrova NS-a u vlasti na državnom, federalnom i sarajevskom nivou.)
Osim svjesnih aspekata video poruke iz Prijedora, treba pročitati i one nesvjesne. Predsjednica Naše stranke se javlja iz Prijedora, jer joj je navodno stalo i do tog dijela Bosne i Hercegovine. Ali ona nehotimice odaje da i nakon 18 godina od osnivanja Naše stranke nema u Prijedoru ni općinski odbor. To govori mnogo o posvećenosti NS-a cjelovitosti države.
Naša stranka je nedugo nakon što je Peđa Kojović došao na njeno čelo najavila masovno širenje u Republici Srpskoj. Do toga nije došlo. U proteklim godinama je samo ugašena banjalučka filijala NS-a. Sjetimo se: nekada je predsjednik stranke bio iz RS-a. NS danas nema nijedan općinski odbor u Republici Srpskoj. Baš kao što više nema nijedan odbor u zapadnoj Hercegovini (a nekada je imala u Mostaru i Čapljini).
Da je Naša stranka odustala od djelovanja u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje većinski žive Srbi i Hrvati, otkriva i opaska iz nedavnog intervjua Sabine Ćudić za BHRT. Nova predsjednica tu, u jednom momentu, kaže kako će raditi na tome da se “u konačnici širom otvore vrata EU, ne samo biračima Naše stranke, već i mojim sugrađanima u Banjaluci, Mostaru i širom Bosne i Hercegovine”.
Dakle, imamo na jednoj strani birače Naše stranke, a na drugoj strani građane u Banjaluci i Mostaru, kao kruške i jabuke.
Da Naša stranka sebe ne vidi među Srbima i Hrvatima, vidimo i u izjavi novopečene zastupnice Naše stranke u Parlamentu BiH Mije Karamehić Abazović od prije nekoliko dana: “Nije baš da ne postoje alternative i u hrvatskom korpusu i u srpskom korpusu.”
Ako stranke dijelimo po korpusima, moje pitanje za zastupnicu je – kojem korpusu pripada Naša stranka? Karamehić Abazović sigurno ne cilja na to da je NS alternativa u srpskom i hrvatskom korpusu, jer ova stranka, kako rekosmo, u RS-u i zapadnoj Hercegovini nema niti jedan jedini odbor.
Zvaničnici NS s lakoćom govore srpski i hrvatski korpus, ali teško će izustiti – bošnjački korpus. Upravo zato što znaju da mu i sami pripadaju. Otvarajući put Trojki za ulazak u vlast, visoki predstavnik Christian Schmidt je nazvao Našu stranku i partnere – “bošnjački reformski blok”.
Dodik prevario Ćudić, ali mu je spremna dati novu šansu
Nedavna gostovanja Sabine Ćudić na BHRT-u, te Peđe Kojovića u podcastu Vildane Selimbegović, otkrivaju da su u samoj Našoj stranci svjesni nepopularnosti aktuelne vlasti i Trojke kao njene “B” komponente.
Ćudić je, u intervjuu za BHRT, kazala da je “ostvaren niz rezultata”, ali se i ogradila od ostatka koalicije, ističući npr. da Naša stranka nije podržala državni budžet. Kazala je da ne krije nesuglasice, da je pozivala lidere SDP-a i NiP-a na sastanak gdje bi govorili o stanju na raznim nivoima. Ćudić se složila s opaskom voditelja BHRT-a da Trojka ne djeluje sinhronizovano i dodala da se nada “transformaciji Trojke”.
Ovim je riječima ocijenila koaliciju Trojka-SNSD-HDZ na državnom nivou: “Ja više ne vjerujem koalicionim sporazumima, koji ne bivaju implementirani bez obzira što se ljudi opredijele za EU, evropske zakone, reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije… Mi to ništa na terenu ne vidimo.” Ergo, priznanje neuspjeha.
Kazala je da će Naša stranka ponovo u vlast samo ako koalicija, koja bi činila tu vlast, prije formiranja Vijeća ministara, u Parlamentu BiH usvoji zakone potrebne za napredak na evropskom putu.
Na pitanje hoće li ponovo u koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om, nije odbacila tu mogućnost; kazala je: “Nije partner niko ko ne demonstrira kapacitete prije formiranja vlasti. Sad mi imamo iskustvo s tim ljudima. (…) Dodik je potpisao EU i onda izađe i kaže ‘ne interesuje me EU’.”
Dakle, predsjednica Naše stranke je vjerovala da je Dodik drugačiji, a on je izigrao njeno povjerenje. Ali, eto, ako nakon idućih izbora, Dodik u Parlamentu dokaže da je spreman raditi na evropskom putu, Naša stranka će ponovo ući u vlast s njime.
Po uslovima koje je Ćudić iznijela, dovoljno je da SNSD, u periodu od novembra do februara 2027, glasa za zakone o sudu, VSTV-u i konstruktivno sudjeluje u imenovanju glavnog pregovarača, i što se tiče Sabine Ćudić – može ponovo u državnu vlast, pa makar ponovo blokirao sve živo u vremenu nakon što se formira Vijeće ministara.
Večeras kroz suze…
Dok Ćudić smišlja izgovor za ponovni ulazak Naše stranke u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, bivši predsjednik Kojović za stagnaciju u državi krivi – one koji su s naše strane potpisali Dejton.
Naime, na opasku Vildane Selimbegović da je Naša stranka dio vlast, a da država stagnira, Kojović kaže da se, u vezi s time, često pita: “Ko je potpisao ovaj Dejtonski sporazum?! (…) Svako ko je dopustio takav sistem da se sve svede na tri čovjeka [u Domu naroda] je…” Nije dovršio rečenicu, ali jasno je da ne misli ništa lijepo o subjektu.
Kojovićevo objašnjenje stagnacije je tako loše da se inače mu naklonjena voditeljica morala usprotiviti, kazavši da nije do Dejtona, da po Dejtonu postoje instrument koji može otkloniti blokadu u Domu naroda: OHR. Kojović se vadio ustvrdivši da OHR neće da interveniše i smijeni SNSD-ove delegate, jer su i Bošnjaci blokirali rad Doma naroda. (Kao da mandat OHR-a nije da omogući nesmetano funkcionisanje institucija, bez obzira na to ko je izvor blokade).
Nije ovo prvi put da iz Naše stranke čujemo ovakvo pozivanje na Dejton. U ovom mandatu je i Edin Forto podsjetio da je Alija Izetbegović potpisao taj dokument: “Je li potpisan taj Dejton ili nije? Je li tamo piše ono što piše? I ko je to potpisao? Možemo li malo otvoriti tu priču?”
Da su se Kojović i Forto slučajno našli na mjestu Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića oni bi, naravno, odbili potpisati Dejton i bili bi, kao npr. komanda Odreda El-Mužahid, za nastavak rata, sve dok izborimo povoljnije rješenje u pogledu kvoruma za sjednice Domu naroda. As simple as that.
Samo jedno nije jasno. Ako već imamo Dejton na snazi, a zbog toga navodno nije moguć napredak, zašto je Kojović uopće ulazio u vlast; zašto je obmanjivao javnost, tvrdeći 2023. da se i u ovakvom sistemu, sa ovakvim SNSD-om i HDZ-om, može napraviti veliki napredak? Ako kroz sudjelovanje u vlasti ne može ništa promijeniti, zašto se uopće bavi politikom?
Kojoviću je bolja da promijeni svoju argumentaciju, jer ona trenutno implicira da je Naša stranka promašen projekat.
Izvor: Odgovor.ba
