Amerikanci su preuzeli Južnu interkonekciju: brutalna presuda domaćoj politici i ogledalo naše nemoći…
Sarajevska Trojka (SDP, NiP, NS), već odavno razotkrivena kao skupina političkih amatera koji se zaklinju u “Evropu” dok jedva uspijevaju održati koaliciju na aparatima, u ovoj priči je ponovo izgledala kao razbijeni hor. Svađaju se oko nadležnosti, glume principe i izvanredno uspijevaju u jednoj stvari — gubljenju vremena.
Paralelno, Dragan Čović, kako to već biva u svakoj energetskoj priči, pokušao je ugraditi svoje partijske tračnice u projekat koji nadilazi i njega i HDZ i Federaciju. Nije mu se moglo ni prići bez dogovora o novom preduzeću, naravno sa sjedištem u Mostaru, naravno pod kontrolom struktura koje su već navikle da svaku investiciju vide kao poslovnu šansu za sebe i svoje.
U suštini — savršena bh. politička predstava: svi su “za državu”, ali samo ako država služi njima.
Američka administracija: “Dosta je. Mi preuzimamo.”
I onda — reset. U Ambasadi SAD-a u Sarajevu održan je sastanak koji je više ličio na brifing nego na pregovore. Predstavnici Trojke i Čović našli su se u situaciji gdje ih se ne pita šta žele, nego im se objašnjava šta će se desiti.
Otpravnik poslova John Ginkel im je poručio: američka kompanija će razviti, izgraditi i upravljati plinovodom. Tačka.
Poruka je bila ekstremno jasna: ne znate, ne možete ili ne želite — pa ćemo mi.
Dodatnu težinu svemu dala je činjenica da se u razgovor video-linkom uključivao i pomoćnik američkog ministra energetike iz Washingtona, Joshua Volz. To se ne radi zbog malih lokalnih projekata. To se radi kada su u igri regionalne energije, geopolitičke ambicije i američka strategija smanjenja ruskog i drugih utjecaja u jugoistočnoj Evropi.
Drugim riječima — projekt je preozbiljan da bi bio prepušten balkanskoj improvizaciji.
Korupcija, nepotizam i beskrajni pregovori — sudbina svakog velikog bh. projekta
Da se domaćoj vlasti prepusti interkonekcija, mi bismo i 2035. gledali iste izjave:
– “Nismo protiv, samo želimo zaštititi nacionalni interes.” – “Postoje određene tehničke nejasnoće.” – “Otvoreni smo za kompromis, ali ne na štetu našeg naroda.”
Sve te rečenice su šifre za ono što svi znamo: borba ko će kontrolisati novac, kadrovske pozicije i resurse.
Amerikanci su te floskule presjekli jednim potezom.
I onda — groteska. Svi slave “pobjedu”
Najkomičniji dio priče nastupio je kasnije: političari koji su potpuno izbačeni iz procesa – počeli su se utrkivati ko će brže javnosti saopštiti da je ovo “njihov uspjeh”.
Trojka, koja je do jučer tvrdila da projekat mora ostati u rukama BH Gasa, sada govori da je ovo “dobar iskorak”. Čović, koji je mjesecima kočio projekt zbog svog zahtjeva za novo preduzeće u Mostaru, sada odjednom nema ništa protiv što tog preduzeća neće ni biti.
Bh. politika je majstor jedne stvari: da i vlastitu kapitulaciju proglasi pobjedom.
Jedini istinski pobjednik – država i građani
Na kraju, uprkos cijeloj farsičnoj pozadini, građani izlaze kao jedini pobjednici. Ne zahvaljujući svojim izabranim predstavnicima, nego uprkos njima.
BiH će dobiti plinovod. Dobit će alternativni pravac snabdijevanja. Dobit će investiciju, energent i razvojnu šansu koju domaći politički sistem jednostavno nije sposoban proizvesti.
To što sve to duguje stranoj administraciji, a ne domaćem političkom kapacitetu, možda jeste poniženje — ali je i dokaz realnosti u kojoj živimo.
Ako iko želi razumjeti zbog čega je BiH stoljećima ovisna o tutorima, zašto ne može iskoristiti vlastite prilike i zašto mladi odlaze — dovoljno je da pogleda ovu priču.
Da je do naših političara, Južna interkonekcija bi se pretvorila u još jedan beskonačni rovovski rat, ispunjen optužbama, blokadama i privatnim računima.
Amerikanci su presjekli. Preuzeli. Učinili ono što vlast nije htjela ili nije mogla.
I to je gola istina o stanju naše politike: bez vizije, bez kapaciteta i bez minimuma odgovornosti. A građani? Oni će opet sve platiti — samo što će ovaj put barem nešto dobiti zauzvrat.
