Federalni premijer Nermin Nikšić našao se u središtu nove kontroverze u Federaciji BiH nakon što je, kako je sam naveo na sjednici Vlade FBiH, pokušao direktno uticati na čelnike Tužilaštva Federacije BiH u vezi s održavanjem posebne sjednice Predstavničkog doma o aferi poznatoj kao „spengavanje“. Premijer je pred ministrima iznio da je „lično razgovarao“ s glavnim federalnim tužiocem Munibom Halilovićem, te da su navodno dogovorili da Tužilaštvo izda tumačenje prema kojem bi održavanje sjednice moglo ugroziti istragu.
Prema riječima premijera, strah od eventualnog gubitka statusa ili narušavanja istrage bio je ključan motiv njegove inicijative. Nikšić je tvrdio da je želio spriječiti situaciju u kojoj bi iznošenje određenih detalja pred Parlamentom dovelo do toga da on i ministri postanu osumnjičeni ili da istraga bude kompromitovana. U tom kontekstu, premijer je uputio službeni akt Tužilaštvu, u kojem je formalno zatraženo mišljenje o tome da li posebna sjednica može „narušiti integritet istrage“.
No, pokušaj uticaja brzo je razotkriven. Dokument Vlade, koji je formalno upućen Tužilaštvu, dospio je u javnost prije nego što je Tužilaštvo moglo dati odgovor. Zbog toga je Halilović morao odbiti zahtjev Vlade, a premijerov pokušaj kontrole nad postupkom ispao je kontraproduktivan i javno kompromitiran.
U odgovoru Tužilaštva jasno je naglašeno da sve institucije – zakonodavne, izvršne i sudske – trebaju djelovati u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja, te da Tužilaštvo neće zadirati u pravo Parlamenta da raspravlja o pitanjima iz svoje nadležnosti. Istaknuto je i da je značajan broj dokaza već dospio u javnost prije formalnog pokretanja istrage, što dodatno umanjuje osnovu za tvrdnju da bi rasprava u Predstavničkom domu mogla narušiti integritet istrage.
Na sjednici Vlade, Nikšić je javno komentarisao odgovor Tužilaštva, navodeći da nije korektno što je dokument najprije stigao u medije, a tek potom Vladi. Premijer je očigledno nezadovoljan načinom na koji je formalno pitanje pretočeno u javnu sferu, iako je sam inicijalno tražio tumačenje i uputio akt Tužilaštvu.
Ovaj slučaj ilustrira jedan od najčešćih problema u Bosni i Hercegovini: političke ambicije koje prelaze granice formalne uloge izvršne vlasti, direktno se miješajući u nezavisnost pravosudnih institucija. Pokušaj „formalnog upita“ u praksi se pretvorio u politički manever, gdje premijer umjesto da osigura pravilno i zakonito funkcionisanje vlasti, aktivno traži način da utiče na tijek istrage u kojoj su akteri članovi Vlade.
Skandalozno je i to što je cijeli proces – od Nikšićevog „lično razgovarao“ pa do reakcije Tužilaštva – dokumentovan tonskim zapisom sa sjednice Vlade, a stenogram proglašen „tajnim dokumentom“. Ovakav pristup dodatno podgrijava sumnje javnosti u transparentnost i zakonitost postupanja izvršne vlasti.
Pitanje koje ostaje otvoreno je koliko često ovakvi politički pokušaji „usmjeravanja“ pravosudnih institucija prolaze neprimijećeno i bez javne kritike, i koliko takvih situacija narušava povjerenje građana u nezavisnost pravosuđa. Dok Vlada i premijer nastavljaju koristiti formalne procedure kao sredstvo političkog manevra, Bosna i Hercegovina ostaje suočena s paradoksom u kojem zakonodavna, izvršna i sudska vlast, umjesto da djeluju u sinergiji, ulaze u javne sukobe i međusobne tenzije koje štete samoj državi.
