Nakon smrti gradske vijećnice Dragane Bogdanović, Gradsko vijeće Sarajeva suočilo se s novim slučajem koji savršeno oslikava apsurd bosanskohercegovačkog političkog sistema.
Na upražnjeno mjesto, koje pripada delegatskom korpusu iz Općine Novo Sarajevo i kvoti hrvatskog konstitutivnog naroda, ulazi – Adnan Pezo, kandidat Stranke za Bosnu i Hercegovinu.
Na papiru – Hrvat. U stvarnosti – Bošnjak s Velešića, poznat i po svom javnom identitetu i političkom angažmanu. Pezo je, prema podacima iz Centralne izborne komisije, na izborima odlučio da se izjasni kao pripadnik hrvatskog naroda, čime je formalno stekao pravo da popuni mjesto koje mu po kvotama “pripada”.
Ovaj slučaj, koji djeluje kao tragikomična epizoda iz političke satire, zapravo razotkriva duboku krizu smisla konstitutivnosti u BiH. Sistem koji je trebao štititi jednakopravnost naroda, odavno je postao mehanizam manipulacije i trgovine identitetima. Nacionalna pripadnost više nije pitanje kulture, tradicije ili lične svijesti – nego ulaznica za poziciju, mandat ili funkciju.
Pezo nije prvi ni posljednji “politički transformator” koji je promijenio identitet preko noći. Takvih slučajeva bilo je i ranije, širom zemlje – u kantonalnim skupštinama, općinskim vijećima i parlamentima. Političari su se izjašnjavali kao “Hrvati”, “Srbi” ili “Ostali” onako kako to odgovara trenutnoj raspodjeli kvota. I svi su to radili legalno, jer im zakon to – u svojoj apsurdnoj praznini – dozvoljava.
Ali pitanje nije više pravno, nego moralno. Kako građanima objasniti da neko može mijenjati nacionalni identitet kao dres, i da to prolazi kao “demokratska procedura”? Kako objasniti da u zemlji koja se kune u “ravnopravnost konstitutivnih naroda”, identitet služi kao alat za prelazak preko sistema koji je sam po sebi truo i nepravedan?
U slučaju Adnana Peze, farsa je gotovo simbolična: Bošnjak ulazi u vijeće kao Hrvat – ne da bi predstavljao hrvatski narod, nego da bi sistemu “odradio broj”. I sve to pod okriljem stranke koja se zove “Stranka za Bosnu i Hercegovinu”.
Ovakve situacije pokazuju da je BiH, 30 godina nakon rata, i dalje zarobljena u sistemu koji ne mjeri sposobnost, znanje ni doprinos – nego nacionalni prefiks. I da je taj prefiks, u međuvremenu, postao politička valuta kojom se trguje.
Zato slučaj Pezo nije samo bizaran, nego duboko porazan. On ne govori o njemu kao pojedincu – nego o zemlji u kojoj ljudi mijenjaju naciju da bi mijenjali svijet oko sebe, a na kraju – ne promijene ništa.
Bosna i Hercegovina očito još nije shvatila da ravnopravnost ne znači raspodjelu po “narodima”, nego po ljudima.
Dok god budemo birali “Hrvate”, “Srbe” i “Bošnjake”, umjesto sposobnih i moralnih ljudi – imat ćemo samo nove Peze, nove apsurde i stare probleme, upakovane u isti nacionalni celofan.
