U predavanju o Sarajevu pod opsadom, naslovljenom Pohvala izmiješanosti, jedan od najznačajnijih savremenih filozofa Jean-Luc Nancy kaže da je, u očima napadača, bh. prijestolnica bila svedena na “nepomičnu metu na nišanu”.
Uprkos unutrašnjoj raznovrsnosti, proturječjima i dinamici, Sarajevo je, sa stanovišta onih koji ga napadaju, potpuno homogeno, jednostavno, statično. Ono je, veli Nancy, za napadače “čisti i goli identitet”. Poput je onog A u stavu identiteta, osnovnom logičkom stavu (A je A).
Dakle, Sarajevo je, u očima onih koji ga drže na nišanu, identično sebi, ima apsolutno čist identitet. Nema u njemu nikakvog nemira, diverziteta, kretanja. Jednoglasno je, jednobojno, uvijek isto, mirujuće. Jednostavno kazano, Sarajevo je tačka na nišanu.
“To više nije”, veli Nancy, “ni sastajalište za posjete, poslove ili intrige, niti je neizvjesni prostor slučajnog susreta, rasijanog prelaska. To je tačka… nepomična meta na nišanu.”
Jasno je i zašto je tako: ono što ne bi bilo svedeno na jednostavnost tačke ne bi se moglo ni nanišaniti. Ono što je dinamično, raznoliko, krivudavo, itd, ne može biti svedeno na nišan. Zato oku napadača treba Sarajevo koje je poput tačke ili, kako kaže Nancy, “orijentira u koordinatnom sistemu na balističkom računaru”.
Knjiga kao Rorschachov test
U knjizi Alija: ulema ili balija? Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića sve što je predmet razmatranja nepomična je meta na nišanu. Ličnost Alije Izetbegovića u ovoj knjizi je nepokretna, jednostavna, jednobojna, itd. Na isti način je prikazana i njegova politička djelatnost, kao i novija bošnjačka politika čija je Izetbegović najistaknutija figura. Sve to, dakle, Kecmanović i Tanasković drže na nišanu.
Tako oni kroz najveći dio knjige troše vazduh da bi dokazali ono što veći dio njihove publike u Srbiji i Republici Srpskoj ionako vjeruje, naime to da je Alija Izetbegović imao “viziju stvaranja islamske države u BiH, razrađenu crno na bijelo na stranicama Islamske deklaracije”. (str. 82)
Autori podsjećaju (na str. 83) da je Radovan Karadžić već 1990. primijetio “da je Islamska deklaracija prolegomena za Bosnu kao islamsku državu, ali je većina čak i srpske publike, koja uglavnom i nije čitala knjigu, ovu ocjenu doživjela kao predizborno propagandno pretjerivanje.”
Dakle, Kecmanović i Tanasković su odlučili napisati knjigu o Aliji kako bi dokazali da Radovanova ocjena Islamske deklaracije nije bila predizborno propagandno pretjerivanje. Svejedno što se sada većina srpske publike slaže s Karadžićevom ocjenom Deklaracije i svejedno što ni sada kao ni 1990. nije ni pročitala tu knjigu.
U knjizi Alija: ulema ili balija?, koja i nije knjiga koliko Rorschachov test, tekst Islamske deklaracije Kecmanoviću i Tanaskoviću otkriva da je bit Izetbegovićevog djelovanja bila panislamistička. Uspostava islamske države u BiH, a zatim i u cijelom svijetu, svrha je koja je, vele, rukovodila svim Izetbegovićevim postupcima. Vidimo, dakle, na djelu kruto, teleološko, esencijalističko mišljenje, koje čvrsto vjeruje u svrhu (τέλος) i bit (τὸ τί ἦν εἶναι).
Stoga je Izetbegovićeva ličnost, za Kecmanovića i Tanaskovića, lišena bilo kakve složnosti, bilo kakve unutrašnje dinamike, evolucije, itd. Izetbegović je ovdje potpuno prost, jednostavan, dovršen, kao glavni junak hagiografske literature ili nanišanjena karikatura.
“Od rane mladosti”, vele oni, “na slobodi i u zatvoru, islam je bio ono što je bez ostatka ispunjavalo njegovo biće. Sve ostalo je bilo u toj funkciji. I bosanski muslimani kao dio globalne ume, i partija SDA, i država BiH bili su samo posredujući instrumenti u ostvarenju zajednice koja bi ujedinila sve muslimane u svijetu, i čitav svijet učinila islamskim, ne samo od Maroka do Indonezije.” (str. 44)
Sve što je Alija činio, vele autori, činio je na putu ka tom cilju, “ketmanski se pretvarajući od anacionalnog vjernika u nacionalistu, od nacionaliste u građanistu, od dobroćudnog starca u surovog ratnika.”
Dakle, sva raznovrsnost i bilo kakva promjena je privid; varljiva površina. Alija je uvijek jedan, isti, dovršen, itd. Empirijski Alija je varka; istinski Alija poput Parmenidovog bića ili Platonovog eidosa, koji se otkriva pogledu Karadžića, Kecmanovića, Tanaskovića, itd.
U zabludi su komentatori, poput bivšeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermana ili cioniste Bernard-Henrija Lévyja, koji vide diskontinuitet između mladog Alije, pisca Deklaracije koji misli da se pita o cijelom islamskom svijetu, i starog Alije, nacionalnog lidera, koji vidi da “ni Bosnom nikad niko nije vladao”.
Ne može biti govora o bilo kakvoj evoluciji, promjeni u Alijinim gledištima od 1945, preko 1970. do 1990. Ona su uvijek ista. Za one koji ga drže na nišanu, Alija uvijek mora biti jedan te isti. Inače bježi sa nišana.
Egzistencija i esencija
Kada Tarik Haverić s razlogom primijeti da je Islamska deklaracija politički beznačajan tekst u kontekstu u kojem je objavljen, te da je “paranoja jugoslovenske države učinila da ovaj tekst izbjegne zaboravu”, Kecmanović i Tanasković negoduju. (str. 111)
Zatim brže-bolje nalaze da je Islamska deklaracija “odigrala, i još uvijek igra, nemalu ulogu u političkim koordinatama jugoslovenske krize i postavljanju muslimanskog/bošnjačkog faktora u njenom toku”. (str. 112)
Dakle, autori tvrde da je Alija od početka do kraja bio islamist, te da je njegova Islamska deklaracija, kojom je – kako navedeni dvojac tvrdi – pozivao na stvaranje islamske države u BiH, odredila ulogu bošnjačkog faktora u raspletu jugoslovenske krize.
Da bi poenta bila potpuna, Kecmanović i Tanasković kažu da je Alija “praktično odlučivao o sudbini Jugoslavije”. (str. 39)
”BiH se”, vele oni, “našla u središtu između dvije secesionističke republike – Slovenije i Hrvatske, odnosno tri integralističke – Srbije, Crne Gore i, donekle, i Makedonije. Od BiH je zavisilo da li će odnos u korist projugoslovenskih snaga biti četiri naprema dva, ili tri na prema tri, što je značilo neriješen omjer, blokadu odlučivanja i raspad države.” (str. 38)
Dakle, po logici autora da je BiH bila uz Miloševića do raspada Jugoslavije ne bi došlo, savezni organi bi funkcionisali, Slovenije i Hrvatska ne bi proglasile secesiju, itd. Ali Alija je odlučio razbiti Jugoslaviju. Jer on je takav. Jer je, još od mladosti, imao “viziju stvaranja islamske države u BiH, razrađenu crno na bijelo na stranicama Islamske deklaracije”.
Darko Tanasković (Foto: Media Centar Beograd)
Ako Deklaracija ne bi bila znak, koji označava posve stabilizirano označeno (“islamističku suštinu Izetbegovićevog djelovanja”); ako Izetbegović nema suštinu; ako 1970-ih jeste gledao svijet uglavnom iz panislamske perspektive, a 1990-ih mnogo više iz bošnjačke nacionalne i bh. državne perspektive; dakle, ako nikakva esencija ne prethodi Izetbegovićevoj egzistenciji, onda Kecmanovićeva i Tanaskovićeva priča o raspadu Jugoslavije pada u vodu.
Ali nije samo Alija rob svoje islamističke “suštine”. Brzo vidimo da je bošnjačko, ali i cijelo bosansko političko tijelo na Kecmanovićevom i Tanaskovićevom nišanu.
Branko Mikulić kao panislamist
Po Kecmanoviću i Tanaskoviću, Alija je, razbijajući Jugoslaviju, samo nastavio tamo gdje su bh. komunisti stali. “Komunisti su”, vele autori, “već bili dobro pripremili teren i za Muslimane i za samostalnu BiH. Uključiv i za Alijinu lidersku poziciju.” (str. 127)
Kecmanović i Tanasković navode da je komunistički ministar policije BiH Duško Zgonjanin još 1985. na sjednicu CK SKBiH donio povjerljiv materijal, koji je govorio o “pojavi raznih vrsta nacionalizama”.
U jednoj fusnoti tog materijala su bila navedena imena 24 nosioca muslimanskog nacionalizma, koji su uglavnom bili sekularne provenijencije: Muhamed Filipović, Alija Isaković, Hasan Sušić, Atif Purivatra, Avdo Sućeska, Mustafa Imamović, Kasim Suljević, itd.
”Upravo navedeni”, vele Kecmanović i Tanasković, “muslimanski sekularni intelektualci zaista su bili nosioci muslimanskog nacionalizma, a to nikako nisu mogli da budu vjerski fanatici bez nacionalnog osjećanja, tipa Izetbegovića i njegove anonimne družine, koji su djelovali na margini društva…” (str. 128)
Autori zatim skreću pažnju na to da su srpski i hrvatski ljevičari, poput Milana Kangre, Ljube Tadića i Novice Petkovića, kritikovali navedene sekularne nacionaliste. Ali Kecmanović i Tanasković na istom mjestu vele da su sve te kritike prolazile “u službenom Sarajevu bez većeg odjeka, naprosto zato što su, barem dijelom, tumačene i kao atak na nacionalnu politiku bosanskog rukovodstva”.
Po Kecmanoviću i Tanaskoviću, Branko Mikulić je, uz Hamdiju Pozderca, bio vodeći zaštitnik ovog “sekularnog muslimanskog nacionalizma”.
Mikulić je, vele autori, u tom nacionalizmu prepoznao “centripetalnu snagu u Republici”. “Bio je to”, kažu dalje, “njegov motiv da favorizuje muslimansku nacionalnu elitu naspram centrifugalnih Srba i Hrvata, koji su bili više okrenuti Beogradu i Zagrebu nego Sarajevu.” (str. 129) Po ovoj osnovi, autori uz Mikulića svrstavaju Bogića Bogićevića i Željka Komšića.
Mikulića je, kako autori dalje navode, zbog navdene politike Vladimir Dedijer oštro napao, optuživši ga, uz ostalo, za “širenje i zaštitu panislamizma”.
Time dolazimo do jednog od ključnih mjesta u ovoj knjizi. Dakle, iako su Mikulić i intelektualci poput Filipovića, Purivatre, itd, bili nesumnjivo sekularni, svejedno su optuženi da su panislamisti.
Kecmanović i Tanasković ne kažu da je Dedijerova optužba bila neosnovana i nepoštena. Naprotiv, oni između redova odobravaju Dedijerovu akciju protiv Mikulića. Pri tom valja imati na umu da je Dedijer bio sam jedan u nizu tužitelja, koji su tadašnje bh. komunističko rukovodstvo optuživali za panislamizam.
Kecmanović i Tanasković navode da je urednik Praxisa Milan Kangrga pisao o “gorljivim ideolozima gadafijevsko-homeinijevskog tipa među muslimanskim intelektualcima, koji su, po svemu sudeći, pod neposrednom zaštitom zvanične politike”. (str. 129)
Zatim, Dženita Sarač-Rujanac, u Odnosu vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990, piše da su u iznošenju takvih optužbi najagilniji bili Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Vojislav Šešelj. Lubarda je, navodi autorica, Atifa Purivatru optužio da je prikriveni promotor “muslimanskog nacionalizma, panislamizma i ajatolizma”. (str. 106)
Na istom tragu su Kecmanović i Tanasković kada za Purivatru i Hasana Sušića kažu da su se “uključili u islamsko bratstvo i jedinstvo od Maroka do Indonezije” (136), zato što su nazočili nekom skupu o Gadafijevoj knjizi.
Kruna svega su bile optužbe na račun Hamdije Pozderca za ”organiziranje tajnog jezgra u ‘Agrokomercu’ povezanog s Bliskim Istokom i za djelovanje u cilju uspostavljanja islamske republike u Bosni i Hercegovini”. (Odnos vjerskog i nacionalnog…, str. 90)
Tito i muslimanija
Dakle, vidimo na djelu jedan ugao gledanja, po kojem su i Branko Mikulić i Alija Izetbegović, i Hamdija Pozderac i Hasan Čengić, i Atif Purivatra i Omer Behmen – panislamisti. U tu sliku se potpuno uklapa Kecmanovićeva i Tanaskovićeva tvrdnja da su komunisti “pripremili teren za samostalnu BiH i za Alijinu lidersku poziciju”.
Svi navedeni, koji su optuženi za panislamizam, razlikuju se, ali svi, uprkos svojim ideološkom razlikama, dijele i jedan ključni politički stav – da je Bosna i Hercegovina suverena država. I u tome i jeste izvor problema koji s njima imaju “borci protiv panislamizma” Dedijer, Lubarda, Kecmanović, Tanasković, itd.
Nije bitno da li su optuženi zaista islamisti, da li su uopće muslimani, vjeruju li u Boga, klanjaju li, poste, itd. Hamdija Pozderac i Branko Mikulić nisu bili vjernici, ali to nije spriječilo njihove kritičare da ih optuže za panislamizam.
Sva bizarnost logike “boraca protiv panislamizma” u kontekstu BiH sažeta je u ovoj Kecmanovićevćoj i Tanaskovićevoj rečenici o međunarodnom priznanju BiH: “Tako je BiH nastavila da ‘i poslije Tita sa Titom’ maršira ‘Titovim stazama revolucije’ u Alijinu muslimaniju i građanski rat.” (130)
Dakle, sam Josip Broz i svi njegovi sljedbenici, poput Pozderca i Mikulića, koji su BiH vidjeli kao republiku, postaju islamisti i utiru put “Alijinoj muslimaniji”.
Vidimo, dakle, da u optužbama da “političko Sarajevo” želi islamsku državu, pravi naglasak nikad nije na ovom islamska, već ovome država. Najveći grijeh je htjeti bilo kakvu državu Bosnu, jer kako Kecmanović i Tanasković ističu (npr. na str. 137), ona nikad nije bila država, čak ni u srednjem vijeku.
Islam po Tanaskovićevoj mjeri: Hosein i Kadirov
Da je, kojim slučajem, Alija Izetbegović podržao Miloševića u raspletu jugoslovenske krize, te zagovarao ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji, podržao napad na Vukovar, itd, Kecmanović i Tanasković bi danas ljubili korice Islamske deklaracije, kao što Putin ljubi korice Kur’ana kada posjećuje Čečeniju, čiji predsjednik Ramzan Kadirov, ne sanja o nezavisnoj državi, pomaže u invaziji Ukrajine, itd.
Da postoji islam po Tanaskovićevoj mjeri, vidi se u njegovom nedavno objavljenom tekstu o posjeti šejha Imrana Hoseina Bosni i Hercegovini. Hoseinove poruke su, veli Tanasković, “dijametralno oprečne onome što se od ovdašnje uleme i političara muslimanske provenijencije i orijentacije može čuti”.
Musliman, pa čak i islamist, koji poput Imrana Hoseina negira genocid u Srebrenici ili državnost Bosne i Hercegovine, sasvim je prihvatljiv Tanaskoviću. Njegov islam je, veli Tanasković, posve legitiman, jer nije “šeherski, baščaršijski”.
Upravo zbog toga što će nas – ma kako se mi ponašali, ma kakav odnos imali prema islamu, sve dok smo za suverenu BiH – lica poput Kecmanovića i Tanaskovića svejedno optuživati za islamizam, treba biti indiferentan prema tim optužbama.
Svako od nas, u današnjoj BiH lično ima pravo da bude musliman ili ne bude, ali niko nema pravo dopustiti da mu Kecmanović i Tanasković uzimaju mjeru u pogledu vjere. Pravi je rob onaj ko se i centimetar udalji od islama, u nastojanju da dokaže Kecmanovići ili Tanaskoviću da nije islamist. To ne treba raditi.
Pretjerana je ocjena ovog dvojca da su se Bošnjaci “od statističke relativne većine konfuznog identiteta, pod vođstvom Izetbegovića, pojavili kao najbrojniji politički narod u BiH” (35). Ali je sigurno da su, od 1992. do 1995, Bošnjaci u višem stepenu postali sopstveni gospodari, nego ranije, ne plašeći da svoju slobodu brane i u otvorenoj borbi na život i smrt sa onima koji su im poricali tu slobodu.
Jedan od bitnih ishoda te (hegelijanski shvaćene) borbe za priznanje jeste što, u današnjem Sarajevu i Bosni i Hercegovini, Kecmanović i Tanasković više nemaju nikakvu moć da odlučuju o tome ko je “dobar musliman”, a ko je “panislamista”, imaju li pravo Bošnjaci da se zovu tako, itd. Riječju, Kecmanović i Tanasković drže Aliju, Bošnjake i BiH na nišanu, ali iz prazne ne puca.
Kad ishod rata retroaktivno postane namjera
Najveća Izetbegovićeva politička pobjeda jeste u tome što Kecmanović i Tanasković, u knjizi koju su napisali o njemu, ne smiju više ni da otvoreno kažu za što se srpska strana borila tokom rata u BiH.
Štaviše, oni na više mjesta u knjizi tvrde da se srpska strana, tokom rata u BiH, borila za BiH. I Srbi su, vele oni misleći na VRS, “branili BiH, ali u onim dijelovima u kojim su imali većinu” (str. 285). Kod upućenih čitalaca, ovakve tvrdnje izazivaju smijeh, ako ne i nevjericu.
Istinski srpski nacionalist, koji za razliku od Kecmanovića i Tanaskovića ne osjeća ni strah ni stid, kazao bi otvoreno da SDS i VRS nisu branili nikakvu BiH, već su se borili za pripajanje Srbiji. Vrlo je znakovito da Tanasković i Kecmanović to ne smiju otvoreno da kažu.
Tako u knjizi Alija: ulema ili balija?, čitamo da je 9. januara 1992. proglašena Republika Srpska. Ali autori ne smiju kazati da je ona zamišljena kao “federalna jedinica u sastavu Jugoslavije”, a ne kao entitet nezavisnoj u BiH što ona danas jeste.
Autori recimo ne citiraju Vojislava Maksimovića, koji, na sjednici održanoj 9. januara 1992, poručuje da srpski predstavnici stvaraju RS “isključivo, izričito i nedvosmisleno samo kao federalnu jedinicu u sastavu federativne Jugoslavije”. Dakle, nikako kao entitet u nezavisnoj BiH.
Ne navode ni Biljanu Plavšić, koja poručuje da je RS “deo sadašnje, ali i buduće jugoslovenske federativne države”. Ne navode ni Aleksu Buhu koji veli da je BiH otišla u nepovrat, te da srpski narod “počinje organizovati ostanak u jednoj državi sa ostalim dijelovima srpskog naroda”.
Iako Kecmanović i Tanasković spominju Karadžića, u knjizi nećemo pročitati njegovu devetojanuarsku poruku da ”nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije nezavisnu Bosnu i Hercegovinu”, da je “na Palama Jugoslavija”, kao i da je došlo vrijeme za “državno jedinstvo srpskog naroda”.
Dakle, velikosrpski diskurs je, tri decenije nakon rata, postao u toj mjeri kriminaliziran da ga čak jedan Kecmanović i jedan Tanasković, u knjizi o Aliji Izetbegoviću, ne smiju reproducirati pa dejtonski ishod rata predstaljaju kao namjeru srpske strane i izvorni cilj, što je dakako historijski falsifikat. To znači da je Izetbegović, iako je već više od dvije decenije mrtav, još uvijek neuporedivo jači od živih Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića.
