“Noćas sam svjedočila, hitna, policija, vatrogasci, pa i uposlenici Doma penzionera, posebno mladi ljudi grabe da što više ublaže nesreću koja nas je sve snašla.
Nema riječi koje mogu odagnati tugu kod onih koji su izgubili svoje voljene, nema načina ni da se vrate, ali vas molim dragi ljudi hajmo probati ostaviti politiku po strani, hajde da ne dolijevamo ulje na vatru, hajde da budemo ljudi i pokušamo priznati sebi da svi možemo bolje! Ja sam noćas zamalo ostala bez osobe koju volim i mnogo nas je takvih.
Noćas sam vidjela Tuzlu, Tuzlake i Tuzlanke ujedinjene u jednom, a to je da budu na usluzi.
To je moja Tuzla!
Dok sam vodila jednog štićenika do auta deset ljudi mi je prišlo, nudili su stan, smještaj, policajci, vatrogasci nosili su korisnike u stolicama sa spratova, jedan jako mlad policajac mi je prišao i rekao ” nemojte vi” ja ću” kada sam ga pohvalila rekao je pa eto ovih dana je to rijetkost. Nose ta djeca teret nekih tamo nesorti i neljudi u svojim redovima.
Iskreno saučešće porodicama stradalih štićenika, preteško je!
Stavljam se na raspolaganje familiji štićenika koji nisu iz Tuzle oko bilo kakve pomoći, smještaj, odjeća…. Slobodno me kontaktirajte jer uposlenicima doma ovih dana neće biti lako” 😥
(Tuzlanka, Sabina J.)
