Ustavom iz 1974. godine Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija definisana je kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i autonomnih pokrajina.
Najznažajnija odredba novog Ustava (prethodni je iz 1963. godine) tiče se revizije Ustava a time je zapravo promijenjena koncepcija federacije. Naime, po članu 402. Stav 1. Jugoslavija je regulisana kao savezna država ili konfederacija, a vrlo malo kao federaciju. Jugoslavija je zapravo postala ugovorna zajednica.
Već pri samom donošenju Ustava iz 1974. godine Srbija je imala niz prigovora i zahtjevala je da se pokrajine integrišu u Srbiju. Memorandumom SANU iz 1986. godine Srbija nije samo zahtjevala pokrajine, nego i republike, sa izuzetkom Slovenije. Zahtjevi su se posebno odnosili na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u kojima je živjela znatna srpska polupacija. Time se zapravo pripremio temelj za srpski velikodržavni projekat, a ujedno je ubrzao i proces disolucije Jugoslavije.
Srbija je tokom osamdesetih godina donijela niz amandmata kojima je centralizovana vlast. BiH nije donijela svoj novi Ustav, ali je usvojila ustavni amandman LX 31. jula 1990. godine kojim se ona definiše kao “suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”. Raniji član 1. Ustava SRBiH je glasio: “Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti”.
Nedugo nakon toga u BiH su održani i prvi demokratski izbori 18. novembra 1990. godine na kojima su pobijedile nacionalne stranke koje su htjele više političke autonomije ili nezavisnost od Jugoslavije. Ovakav proces nije odgovarao velikosrpskih elementima koji su u martu 1991. godine namjeravali uvesti vanredno stanje. Kako to nije uspjelo JNA je sve više naoružavala srpske rezerviste i dobrovoljce, uključujući i Srpsku demokratsku stranku u BiH, time pripremajući teren za oružani sukob i ostvarenje plana “svih Srba u jednoj državi”.
Time je otpočeo užurban proces disolucije Jugoslavije, a Evropska zajednica formirala je Arbitražnu komisiju koja je u svom mišljenju br. 1 od 29. novembra 1991. godine, objavljena 7. decembra 1991. godine, konstatovala da se SFRJ nalazi u procesu raspadanja. Slovenija je već u decembru 1990. godine izrazila želju da se odvoji od Jugoslavije i najavila da će se to desiti 25. juna 1991. godine, dok je Hrvatska svoj referendum organizovala 30. maja 1991. godine, a odvajanje najavila također 25. juna 1991. godine. Makedonija je također održala referendum 8. septembra 1991. godine, a 17. novembra donijela je i svoj Ustav, kojim se odvojila od Jugoslavije.
BiH je izvršila niz značajnih ustavnih promjena kroz niz amandmana. Riječ e o društveno – ekonomskom sistemu, stvaranju uslova za tržišnu ekonomiju i promjene u političkom sistemu – dotadašnji jednopartijski sistem je zamijenjem višepartijskim. Skupštinski sistem je zamijenjen parlamentarnim sistemom. Amandman LX na Ustav SRBiH dao je novu definiciju BiH, koja je uz provedeni referendum stekla pravni argument za međunarodno priznanje kao Republika BiH “demokratska suverena država ravnopravnih građana – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”.
Ovakvom definicijom trajno su riješeni državnopravni odnosi u BiH. Shodno atmosferi u susjednoj Srbiji BiH je činila sve da se zaoštravanje odnosa ne prenese na teritorij BiH. Dana 14. oktobra 1991. godine jasno je dato do znanja, da ukoliko dođe do raspada SFRJ, BiH želida riješi svoju poziciju donoseći “Pismo o namjerama – Memorandum”, u kojem je stajalo: “S obzirom na nacionalni sastav njenog stanovništva, Bosna i Hercegovina neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje buduće jugoslavenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvatska. U budućoj integraciji – ma kakva ona bila – Bosna i Hercegovina treba da bude sa Srbijom i sa Hrvatskom povezana na isti način”.
Da bi se olakšala disolucija sazvana je međunarodna Konferencija o Jugoslaviji, pod pokroviteljstvom Evropske zajednice. Njene članice su u Briselu 16. decembra 1991. godine donijele Deklaraciju o Jugoslaviji i Deklaraciju o kriterijima za priznavanje novih država istočne Evrope i Sovjetskog saveza koji je također bio u procesu raspadanja. U Deklaraciji je stajalo da će se “nove nezavisne zemlje priznati u skladu sa normalnim standardima međunarodne prakse i političke realnosti u svakom pojedinačnom slučaju”.
Na tom temelju Vlada BiH je 20. decembra podnijela zahtjev za priznanje suvereniteta i nezavinosti, navodeći da je spremna prihvatiti sve međunarodne obaveze koje se od nje nalažu. BiH je u svim razgovorima sa međunarodnim subjektima istakla da je spremna da na miran način riješi odnose sa jugoslavenskim republikama, uz poštovanje Povelje UN-a i ostalih međunarodnih pravnih dokumenata. U dokumentu koji je priložen Evropskoj zajednici navedeno je: “Bosna i Hercegovina nema niti će kao nezavisna država imati ikakvih teritorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne države. BiH se obavezala da će poštovati i primjenjivati Povelju UN, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni akt o građanskim i političkim pravima itd. U zahtjevima se dalje navodi “Ustav Bosne i Hercegovine garantuje i štiti jednaka prava i slobode narodima Bosne i Hercegovine Muslimanima, Hrvatima i Srbima – pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teritoriji.”
Predsjedništvo i Vlada SR BiH dali su mišljenje da pravnu osnovu za priznavanje predstavlja amandman LX koji je unešen u Ustav BiH 31. jula 1990. godine, a koji određuje da je “Republika Bosna i Hercegovina suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”. Paralelno sa tim aktivnostima, srpski narod u BiH se 10. novembra 1991. godine izjasnio putem plebiscita da želi ostati u Jugoslaviji, a potom je “Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” izglasala formiranje “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, koja bi ostala u okvirima savezne države Jugoslavije. Nakon svih aktivnosti rukovodstvo Srpske demokratske stranke je 9. januara 1992. godine formiralo neustavnu paradržavnu tvorevinu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Uvidjevši u kojem smjeru idu politički tokovi u BiH, arbitražna Komisija na čelu sa Badinterom zaključila je da je neophodno provjeriti volju stanovnika BiH kroz referendum. Vrlo važno pitanje je bilo da li srpski narod u BiH i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, kao i pitanje razgraničenja između republika, jer je Srbija osporavala AVNOJ-evske granice. Arbitražna komisija je dala jasne odgovore, da sve republike moraju svim etničkim grupama garantovati jednaka prava i slobode. Komisija je smatrala da pod bilo kojim okolnostima, pravo na samoopredjeljenje, ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti. Što se tiče Srba u BiH i Hrvatskoj, komisija je istakla: “Ako u sklopu jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, ove grupe imaju pravo na priznavanje identiteta. Države su dužne osigurati poštovanje prava manjina”. Republike su obavezne priznati Srbima pravo na nacionalno opredjeljenje, ali ne i samoopredjeljenje. U mišljenju broj 4. Badinterova komisija je zaključila da se SR BiH može smatrati suverenom i nezavisnom tek ako se pruži garancija da na referendum izađu i učestvuju svi građani te republike bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.
Nakon uspostave Arbitražne komisije Skupština SR BiH 25. januara 1992. godine donijela je Odluku o raspisivanju referenduma kojim će se utvrditi status BiH, pa će se prema tome referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Referendum koji je sproveden zaključio je da je od 3 253 847 stanovnika sa pravom glasa njih 2 073 468 je izašlo na izbore, od čega je za nezavisnu BiH glasalo njih 2 061 932. Rezultati su saopšteni 6. marta 1992. godine.
Međunarodno priznanje uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara EZ u Briselu 6. aprila, s tim što se priznanje računa od 7. aprila jer se Srbija žalila na 6. april zbog datuma kada je nacistička Njemačka napala Jugoslaviju. BiH je međunarodnim priznanjem formalno prestala biti dio SFRJ.