Život iz pakla: ‘Smrzavamo se. Ovdje nema doktora. Nema ničega. Kao da smo u kamenom dobu‘

Ljudmila Bila (45) izlazi iz bijelog kombija u blizini ukrajinskog grada Bahmuta, na prvoj liniji fronte. Vojnicima dijeli sve što trenučno ima od zaliha. Vunene čarape, konzerve graha, periskope. A tu su i keksi u obliku srca.

Prijevoz na sigurno

Ova hrabra žena volontira i pomaže hiljadama stanovnika koji su ostali u Bakhmutu. Uprkos mjesecima nemilosrdnog ruskog bombardiranja. Osim što im osiguravaju zalihe, volonteri pokušavaju i nagovoriti preostale mještane na evakuaciju. Nudeći im prijevoz na sigurno.

U gradu nema ni struje ni tekuće vode. U njemu, kao i u ostatku regije Donjeck, vode se krvave bitke koje odnose sve više žrtava. Lokalnom stanovništvu ne prijeti samo rusko oružje. Već i ekstremna hladnoća. Temperatura se u tom dijelu Ukrajine već spustila ispod nule, prenosi Sky News.

Liudmilin sin jedinac, kojemu su 22 godine, pripadnik je ukrajinske vojske. I bori se baš oko Bahmuta.

“Želim mu biti blizu. Ne bojim se”, kaže ona. Njezina dobrovoljna skupina od 20-ak ljudi zove se Wings of Liberty. Sjedište im je u gradu Dnjipru, koji je od Bahmuta udaljen oko pet sati vožnje

Sky News pratio je Bilu i njezin tim na putu za Bakhmut . Olhu Ekzarkhovu (35), čiji brat je ubijen na bojišnici prije dva mjeseca. I Iana Boika (39), koji vozi kombi.

Eksplozije i pucnjava

Po dolasku u razrušeni grad, volonteri moraju raditi brzo. U daljini se stalno čuju eksplozije i pucnjava. Liudmila i Olha jure iz kombija u jedan od stambenih blokova, noseći boce vode, svijeće, deke i hranu. Sve ostavljaju na stepenicama koje vode do skloništa u podrumu u kojemu ljudi žive. Skrivajući se od ruskih projektila.

Volonteri kucaju na vrata skloništa, ali niko ne odgovara. Ispostavilo se da su svi otišli na drugo mjesto u gradu, gdje je još uvijek moguće uhvatiti signal mobitela. Pomoć je isporučena pa Liudmila i njezin tim kreću dalje u grad.

Skupina ljudi uz glavnu cestu, svi očajni i umorni. Stoje i čekaju u redu nadajući se da će dobiti peći kako bi mogli ugrijati svoje hladne domove. Na pitanje kakav je život u Bahmutu, Oksana (75) kaže: “Težak, jako težak… Nemoguće je, hladno nam je bez deka… Ovo je loše. Smrzavamo se. U našoj kući temperatura iznosi između 3 i 5 stepeni. Sad čekamo peć. Rekli su nam da stavimo svoja imena na popis i čekamo… Kad će ovo završiti? Kad će završiti? O Bože”.

Glas joj se lomi pa nastavlja: “Zašto su Rusi tako tvrdoglavi kad je u pitanju naš Bahmut? Rat, rat, rat. Udaraju nas već više od pola godine… Živim sa suprugom koji ima 82 godine i preslab je za evakuaciju. Kako da ga ostavim? Ovdje nema doktora. Nema medicinskih sestara. Nema ničega. Ne znam kako ćemo preživjeti zimu. Kao da smo u kamenom dobu. Zastrašujuće je živjeti ovako u 21. stoljeću. I niko na svijetu ne može nam pomoći. Kako je to moguće? Ovo je život iz pakla”.