ŽELJKA CVIJANOVIĆ NI RIJEČI: Ne spomenu ni ubijenu, tek rođenu, Fatimu

Ništa novo, ali sve teže za podnijeti — tako bi se ukratko mogla opisati današnja retorika članice Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Željke Cvijanović, koja se u kasarni Kozara, rame uz rame sa stranačkim šefom Miloradom Dodikom, po ko zna koji put ‘udarala šakom u prsa’ braneći narativ koji briše istinu, prešućuje zločine i ponovo piše historiju.

Na vojnoj ceremoniji povodom Dana vojske RS i Trećeg pješadijskog puka (RS) Oružanih snaga BiH, Cvijanović je nastavila sa porukama koje decenijama dolaze iz političkog vrha bh. entiteta RS. Poruke o “junaštvu”, “slobodi” i “svetinji” za koju su se, kako reče, borili “najbolji sinovi Republike Srpske”.

No ni riječi — i očekivano, ali bolno — o tome šta su ti isti “junaci” radili u Podrinju, u Krajini, u Prijedoru, Foči, Višegradu, Sarajevu…

Ni riječi o djeci koja su umirala u opsadama, o muškarcima i dječacima koji su odvođeni, mučeni i ubijani, o ženama koje su silovane, o kostima koje i dan-danas pronalazimo u masovnim grobnicama.
Historija, na koju se Cvijanović poziva, nije selektivna. Ne piše se samo govorima s bine u kasarni, već i presudama međunarodnih sudova, forenzičkim nalazima i svjedočenjima preživjelih. I upravo ta historija kaže: za genocid u Srebrenici, sud u Haagu je osudio više od 50 osoba na više od 700 godina zatvora, uključujući i doživotne kazne. To nije “njihovo viđenje historije” – to su nepobitne činjenice.

U julu 1995. godine, Vojska RS potpomognuta krvnicima iz Srbije, čije “heroje” danas slavi Cvijanović, izvršila je genocid u Srebrenici. Više od 8.000 muškaraca i dječaka sistematski je zarobljeno, zlostavljano i ubijeno. Među njima je bilo i 826 djece, a među njima i najmlađa žrtva, novorođena Fatima Muhić.

Na sarajevskim brdima, iz “odbrambenih položaja” Vojske RS, ubijeno je više od 11.000 civila, među kojima 1.600 djece. Je li to to “junaštvo”? Jesu li to temelji “slobode” koje Cvijanović danas slavi, bez ijedne riječi žaljenja, suosjećanja ili priznavanja?

Željka Cvijanović zna sve ovo. I zna, kao i svaki političar s pristupom arhivama, presudama i istini. Ali bira da šuti. Da se udara u prsa pred vojskom, dok iza njenih riječi odjekuju zaborav, poricanje i još jedna rana za preživjele i porodice žrtava.

U zemlji u kojoj se istina svakodnevno potiskuje političkom propagandom, svaki ovakav govor nije samo uvreda – to je institucionalizovano nasilje nad historijskim pamćenjem.

Bilo je civilizovano, humanije da je, pričajući o junaštvu, spomenula i ubistva, zločine… bilo koja strana da je u pitanju. Jer počinioci zločina, bez obzira kako se zovu, moraju biti procesuirani. Odgovarati za zlodjela koja su uradili. Jer Bosna i Hercegovina ne može graditi budućnost dok joj najviši zločinci negiraju prošlost.
Šutnja o zločinima ne znači neutralnost — ono znači saučesništvo u zaboravu. A kada to šutanje dolazi iz usta članice Predsjedništva države, ono postaje državni čin poricanja.

Cvijanović je imala priliku da pokaže da razumije odgovornost javne funkcije, da pošalje poruku pomirenja i priznanja patnje svih naroda.

U društvu koje još uvijek kopa po masovnim grobnicama i traži istinu za desetine hiljada nestalih, glorifikacija vojski bez priznanja njihovih zločina predstavlja nastavak nasilja drugim sredstvima – političkim, simboličkim, ali jednako bolnim. Nema pomirenja bez pravde. A svakim negiranjem genocida, svakom izbjegnutom riječju “zločin”, i svakim šutnjom o žrtvama – i ona i njoj slični dodatno zakopavaju šansu za normalnu budućnost ove zemlje.