Zdravko Čolić, jedan od najpoznatijih muzičara s prostora bivše Jugoslavije, rođen je u Sarajevu 1951. godine.
Pjesme Zdravka Čolića obilježile su generacije, a karijera koja traje više od pet decenija učinila ga je regionalnom zvijezdom.
Ipak, pitanje njegovog identiteta i odnosa prema rodnom gradu ostaje otvoreno, naročito u kontekstu ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Čolić je Sarajevo napustio u februaru 1992. godine, neposredno pred početak rata, i preselio se u Beograd, gdje živi i gradi muzičku karijeru više od tri decenije. U javnim nastupima često naglašava da Sarajevo nosi u srcu, ali nikada nije otvoreno progovorio o genocidu u Srebrenici, masovnim grobnicama širom BiH niti o patnjama civila svih nacionalnosti – njegovog naroda?
Šutnja o najtežim temama tumači se kao distanciranje od političkih i društvenih pitanja, dok je njegov diskurs ostao neutralan i fokusiran na muziku.
O veliko-srpskoj agresiji – totalna distanca i šutnja
Čolić je rijetko javno govorio o ratu u BiH. Njegovi komentari uglavnom su bili emotivni i nostalgični, vezani za odlazak iz Sarajeva i gubitak atmosfere zajedništva. Nikada se nije eksplicitno osvrnuo na genocid u Srebrenici, masovne grobnice širom BiH, niti na patnje civila svih nacionalnosti. Njegov diskurs ostao je neutralan, fokusiran na muziku i emocije, bez političkih ili društvenih osuda.
“Ljubav” prema voljenom Sarajevu i povratak u Beograd
U Sarajevu, gradu koji je preživio opsadu i ogromne gubitke, Čolićevi koncerti redovno privlače desetine hiljada ljudi.
Ulaznice se prodaju po visokim cijenama, a spektakularne produkcije prate snažne marketinške kampanje.
Dio javnosti postavlja pitanje da li je šarmantni osmijeh i neutralnost o ratnim zločinima dovoljan razlog da se opravda enormna zarada na račun građana Sarajeva. Kritičari upozoravaju da se ljubav prema rodnom gradu ne može mjeriti samo kroz komercijalne nastupe, dok se istovremeno prešućuju tragedije koje su obilježile BiH.
Podijeljeno Sarajevo i Mostar
Posebno se postavlja pitanje njegove reakcije na podijeljeno Sarajevo, koje danas postoji kao Sarajevo i Istočno Sarajevo.
Uprkos stalnom naglašavanju ljubavi prema rodnom gradu, Čolić nikada nije javno komentarisao činjenicu da je Sarajevo ostalo podijeljeno na ono “njegovo” tamo i ovamo, niti je govorio o političkim i društvenim posljedicama te podjele.
Slično je i sa Mostarom, gradom koji često spominje u intervjuima i nastupima, ali koji je i dalje duboko podijeljen u okviru Federacije BiH. Njegova šutnja o temama koje “bole” otvara dilemu da li se radi o svjesnom izbjegavanju političkih pitanja ili o nedostatku hrabrosti da se progovori o bolnim podjelama – agresiji koj je obilježile period u kojem je Čola gradio srbijansku ne obraćajući veliku pozornost na patnju građana njegovog Sarajeva.
Sarajevo kao odlična priča za prodaju ulaznica
Da li građani Sarajeva zaista dijele istu ljubav prema umjetniku koji je izabrao šutnju, kao što dijele prema onima koji su grad branili i oslobađali. Čolić za neke ipak ostaje muzička ikona, ali ne i moralni autoritet kada je riječ o ratnim zbivanjima. Njegova odluka da se ne izjašnjava o agresiji, živi u Beogradu, o stradanjima i podjelama njegovog Sarajeva ostavlja gorak ukus kod dijela javnosti, dok ga drugi vide kao umjetnika koji je odlučio da se bavi isključivo muzikom.
U vremenu kada se sjećanje na ratne zločine, podjele i patnje još uvijek oblikuje, pitanje ostaje: da li je moguće da se ista emocija dijeli prema oslobodiocima Sarajeva i Mostara i prema umjetnicima koji, uz vrhunsku reklamu i visoke cijene karata, godinama ostvaruju profit od publike koja je preživjela rat.
Čolićev odnos prema Bosni i Hercegovini i voljenom Sarajevu tako ostaje podijeljen između nostalgije i komercijalnog uspjeha, između šutnje i pjesme.
VIDIMO LI DALJE OD SVOG NOSA…
