Šeik dr. Khaled Imran, govorio je da je o božanskom govoru i riječima Svemogućeg: “O vjernici, propisan vam je post, kao što je propisano onima prije vas, da biste postali pravedni” u suri El-Bekara, upućen vjernicima s dobro poznatim i cjelovitim rječnikom vjere: vjera u Boga, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan, pa čak i vjera u našeg učitelja Muhammeda, koji je Pečat poslanika i poslanika.
Ovaj govor potvrđuje da obaveza posta nije bila zakon specifičan za jedan narod, već božanski mandat koji se proteže kroz narode, i da vjernici danas nisu sami na ovom putu, već su karika unutar širokog historijskog i zakonodavnog lanca.
U svojim izjavama je objasnio da kur’anski izraz “oni prije vas” nije ograničen na određenu religiju, već dolazi u obliku relativne zamjenice kako bi proširio um u najširoj mjeri, ukazujući na opće ljudsko učešće u nastanku zakonodavstva, te da je post – poput molitve i zekata – spomenut u prethodnim zakonima, kao što Kur’an govori o mnogim prorocima i pravednicima, u nagovještaju jedinstva božanske svrhe čak i ako su se praktični detalji razlikovali kroz vijekove.
Značenje posta u približavanju Bogu
Što se tiče posebne prirode posta i njegovog nametanja prethodnim narodima, šeik Halid Imran je objasnio da je značenje posta u svojoj suštini zajednička sudbina za svakoga ko krene putem bliskosti s Bogom, bilo u nebeskim religijama ili čak u nekim doktrinama i putevima koji teže duhovnom uzdizanju. Post – kako nas je Svemogući Bog obavijestio u raznim zakonima – je sredstvo za duhovnu čistoću, jer se zasniva na uzdržavanju od želja, među kojima su najprije želja za hranom i želja za seksualnom privlačnošću prema suprotnom spolu, čak i ako je to samo na određeno vrijeme.
Istakao je da ova privremena apstinencija oslobađa dušu od stalne preokupacije tijela sobom, dajući joj prostor da se kreće i osvježava, te čineći osobu sposobnijom za duhovnu orijentaciju. Stoga nalazimo da je post prisutan čak i u moderno doba unutar programa svakoga ko teži duhovnom napretku, jer uključuje apstinenciju od hrane, pića i svih drugih želja u različitim stepenima.
Metode posta u prethodnim religijama
Šejh Halid Imran je govorio o primjeru Marije, a.s., riječima Svemogućeg: „Zavjetovao sam se Najmilostivijem na post, tako da danas neću razgovarati ni sa jednim ljudskim bićem.“ Objasnio je da neki učenjaci i tumači vjeruju da je ovaj post post od govora, kao što je preneseno o našem učitelju Zehariji, a.s., kada je bio spriječen govoriti danima, dok su drugi vidjeli da post u tim zakonima uključuje suzdržavanje od više stvari, uključujući govor, pored suzdržavanja od hrane i svih drugih želja.
Naglasio je da ova sličnost u porijeklu obaveze ne negira razliku u metodama, jer svaki šerijat ima svoju posebnost. U islamskom šerijatu ne postoji post zasnovan na apsolutnoj apstinenciji od govora, već je post specifičan čin obožavanja s definiranim stubovima i ograničenjima, iako je smanjenje govora jedna od etiketa ponašanja prema Bogu, kako to određuju ljudi na putu kroz stubove samodiscipline, kao što su smanjenje govora, smanjenje sna i smanjenje hrane.
Jedinstvene karakteristike islamskog zakonodavstva i njegova vremenska i praktična ograničenja
Šejh Halid Imran je nastavio: „Islamski zakon je jasno razgraničio post, na osnovu suzdržavanja od hrane, pića i svih drugih stvari koje prekidaju post, te od želje za odnosom, od zore do zalaska sunca, što je izraženo riječima Svemogućeg: ‘Od bijelog konca do crnog konca.’ Ova razlika predstavlja jedinstveni praktični aspekt posta u islamu, jer je ograničen na određeno vrijeme, a to je mjesec ramazan, mjesec u kojem je objavljen Časni Kur’an.“
Istakao je da ova vremenska i zakonska specifikacija ne negira opću ljudsku dimenziju posta, već je produbljuje, jer spaja sudjelovanje sa svim stvorenjem u nastanku bogosluženja, te islamsku posebnost u njenom praktičnom obliku. Reguliranje potreba tijela, čak i privremeno, ostaje put ka prosvjetljenju duše, što je ideja zajednička među svim ljudima, ali islamski zakon ju je formulirao u discipliniranom pobožnom okviru koji postiže svrhu pobožnosti kojom je zaključen plemeniti ajet.
