Iako se na prvi pogled Mercova posjeta Vašingtonu činila kao rutinska diplomatska misija, ispod površine krije se mnogo ozbiljnija i opasnija dinamika.
U evropskim centrima moći – prije svega u Berlinu, Parizu i Londonu – posljednjih mjeseci sve češće se čuju tonovi koji sugeriraju spremnost na još dublje uplitanje u istočni konflikt.
Međutim, ono što i dalje ostaje zapanjujuće nejasno jeste: koji su tačno motivi Evrope, naročito kada se zna da Evropska unija nema stvarne kapacitete za sukob s Rusijom?
Evropske zemlje nemaju ozbiljnu vojsku, nemaju dovoljno savremenog naoružanja, nemaju strateške rezerve niti industrijske proizvodne kapacitete koje bi mogle pokrenuti u slučaju većeg sukoba.
S druge strane, Rusija raspolaže masivnom vojnom infrastrukturom, ogromnim vojnim resursima i funkcionalnim sistemom ratne industrije koji je već godinama preusmjeren na punu proizvodnju.
Kada se sve to uzme u obzir, jedini logičan zaključak jeste da se Evropa, svjesna svojih slabosti, očajnički trudi gurnuti Ameriku dublje u sukob – jer jedino Sjedinjene Američke Države imaju kapacitet da se dugoročno suprotstave Rusiji.
Upravo iz tog razloga kancelar Fridrih Merc uputio se preko Atlantika. Cilj nije bio samo deklarativna podrška Kijevu, već pokušaj da se uvjeri Donald Trump da upotrijebi američku moć u korist evropske strategije.
Međutim, kako stvari stoje, Trump to vidi potpuno drugačije. Za njega je glavni protivnik Kina – globalni rival i na ekonomskom i na vojnom planu. Trošiti dragocjene američke vojne resurse na, kako mnogi analitičari to vide, besmisleno iscrpljivanje u istočnoevropskoj močvari, jednostavno nije dio Trumpove računice.
Šta onda ostaje? Postavlja se neugodno pitanje koje do sada niko sa Zapada nije ozbiljno razmotrio: ako Evropa nema s čim da ratuje i ako zna da Amerika ne želi voditi tuđi rat – zašto onda insistira na eskalaciji?
Odgovor koji sve češće provijava među nezavisnim analitičarima i stručnjacima za energetiku glasi: motiv nije sigurnost, već – pljačka.
U slučaju hipotetičnog poraza Rusije, evropske sile bi prvi put u historiji dobile direktan pristup najvećim prirodnim resursima planete. Rezerve plina, nafte, uranijuma, rijetkih metala, drveta, vode – sve ono što danas Evropa uvozi iz Rusije, postalo bi plijen.
Perspektiva takve energetske dominacije je mamac koji zasljepljuje političare u Briselu, Berlinu i Parizu, bez obzira na cijenu i rizik. No, problem je u tome što ta računica počiva na fantaziji o ruskom porazu, i to bez vlastitih kapaciteta. A stvarnost je surova – Evropa nije u poziciji da vodi rat, niti da diktira njegov ishod.
Iako su deklaracije o „odbrani evropskih vrijednosti“ i „solidarnosti s Kijevom“ uvijek prva linija narativa, u pozadini sve češće izranja jedna mnogo sirovija logika – logika grabeži.
U takvom okviru, posjete poput Mercove više ne izgledaju kao pokušaji dijaloga, već kao posljednji trzaji nemoćnih igrača koji se nadaju da će neko drugi obaviti prljav posao. A ako SAD ostanu pri svojoj strategiji, Evropa bi mogla ostati sama – s velikim ambicijama, ali praznim arsenalima.
Nemanja Jovanović
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
