Ne puca se više iz rovova. Puca se iz bilansa.
Rat se vodi zaduženjima. A okupacija dolazi – potpisom.
Nakon što su razmontirali sigurnosnu vertikalu (Osmica), pa ekonomsku otpornost (Fadil), na red je došao treći stub otpora – državne finansije.
Udar je precizan, tempiran i tehnički savršen: uvući narod u tiho ropstvo, bez ijednog ispaljenog metka. A egzekutor tog plana danas nosi ime – Nermin Nikšić.
Vlada Federacije BiH, pod njegovim vodstvom, u protekle dvije godine udvostručila je unutrašnji dug – sa 682 miliona na preko 1.500 miliona KM.
I ne samo to – tempo zaduživanja ubrzava se iz mjeseca u mjesec: 50 miliona, 39,6 miliona, pa opet 50… Aukcija za aukcijom, papir za papirom – sve do potpunog gubitka fiskalne samostalnosti.
Ali tu nije kraj.
Nakon što se zaduže za tekuću potrošnju – bez investicija i bez ikakvog razvoja – isti ti političari sebi povećavaju naknade.
Po novim uredbama:
611 KM za stanarinu,
300 KM za „odvojeni život“,
i posebni bonusi za rad noću i praznicima.
Zaduže nas – pa sebe nagrade.
Prodaju našu budućnost – pa sebi isplate smještaj.
A narod?
Narodu ostaje 35% inflacije, rast kamata, upozorenja MMF-a i lista čekanja za hljeb.
Dok se oni raspoređuju po službenim stanovima – građani se raspoređuju po redovima za lijekove.
I nije ovo slučajno.
Prvo se pravi haos – zatim se nudi spas.
Zvuči poznato? Tako funkcionišu sve šeme kolonijalnog menadžmenta:
Zaduži – pa upravljaj.
Oslabi institucije – pa ponudi stabilnost.
Ukradi autonomiju – pa proglasi „normalizaciju“.
Zato je Nikšićeva vlada idealna za ovu fazu: ne zna, ne smije i ne pita.
A ko su saučesnici u ovoj matrici?
Stranke koje čine njegovu vladu:
SDP, NiP, Naša stranka, HDZ, HDZ 1990 i SN-Ramo Isak.. Oni ne vode državu – oni izvršavaju instrukcije.
Oni ne zastupaju narod – oni servisiraju sistem.
A sistem više nije lokalni. On je globalno umrežen.
Svaka emisija obveznica, svaka tranša MMF-a, svaki revolving kredit – nisu samo brojke. To su nove karike u lancu kojim se BiH veže za volju onih koji nikada nisu željeli njenu snagu.
Zato je smaknuće Fadila bilo nužno – jer je govorio o ekonomskoj nezavisnosti.
Zato se sada napada sve što podsjeća na otpor – jer je odlučeno da Bosna više nikada ne smije disati sama.
I sada – ključna spoznaja:
Nijedna okupacija nije uspjela dok narod nije povjerovao da je slab.
A mi nismo slabi – mi smo opljačkani.
Mi nismo siromašni – mi smo sistemski poniženi.
Ali postoji granica. I ona se približava.
Jer narod može biti prevaren.
Može biti razočaran.
Ali nikada – zauvijek porobljen.
