Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi u atmosferi koja kod mnogih budi neugodne uspomene.
U javnom prostoru sve češće odzvanjaju teške riječi o podjelama, blokadama i političkim sukobima. Dio građana ima osjećaj da se zemlja vrti u krug – da su teme, akteri i napetosti slični onima iz prethodnih decenija.
U takvom ambijentu otvara se staro pitanje: jesmo li išta naučili iz prošlosti i postoji li drugačiji put?
Korijeni današnje krize često se traže u ranim devedesetim, kada su birači, suočeni sa strahom i neizvjesnošću, povjerenje dali dominantno etno-nacionalnim strankama. Taj model vlasti, zasnovan na etničkim kvotama i stalnim političkim nadmetanjima, oblikovao je sistem koji i danas određuje tempo države. Iako su se generacije promijenile, obrasci političkog ponašanja ostali su iznenađujuće slični.
Ipak, slika nije crno-bijela. Postoji veliki broj ljudi koji ne prihvataju logiku “naših” i “njihovih”. Njihova poruka najčešće se vidi kroz apstinenciju – ne izlaze na izbore jer ne vjeruju da ponuđene opcije nude stvarne promjene. To nije nužno znak nezainteresiranosti, već razočaranja. Među tim građanima ima mnogo onih koji priželjkuju državu u kojoj su zakon i prava jednaki za sve, bez obzira na ime, vjeru ili adresu.
Dodatnu konfuziju stvara i nepovjerenje prema partijama koje se predstavljaju kao alternativa. Kritike na račun nedosljednosti, unutrašnjih sukoba i udaljavanja od vlastitih principa sve su glasnije.
Građani često postavljaju jednostavno pitanje: kome vjerovati? U međuvremenu, politička retorika koja podgrijava strahove i najavljuje nove podjele dobija prostor i snagu.
Zagovornici građanske koncepcije tvrde da je upravo tu ključni preokret – jasna, hrabra i dosljedna politika koja bi fokus vratila na vladavinu prava, funkcionalne institucije i socijalnu sigurnost. Kao simbol takvog pristupa često se spominju kandidati i potezi koji su ranije izazivali polemike, ali i pokazali da drugačija politička logika može dobiti podršku birača. Uz to, presude evropskih sudova dodatno podsjećaju da jednakost građana nije samo politička parola, nego i pravna obaveza.
Pred naredne izbore dilema nije samo ko ima jaču stranačku mašineriju, već ko može uvjeriti ljude da promjena paradigme nije utopija.
Hoće li prevagnuti politika straha i rovova ili vizija države u kojoj su institucije iznad etničkih kalkulacija?
Apstinencija je tiha poruka, ali ne mijenja realnost. Ako građani žele drugačiji sistem, morat će ga aktivno tražiti i graditi. Budućnost BiH neće odrediti samo političari – nego i spremnost društva da izađe iz začaranog kruga i izabere model koji nudi stabilnost, pravdu i jednaka pravila za sve.
