Posljednjih sedmica u zapadnim medijima sve češće se pojavljuju tvrdnje da Moskva dijeli obavještajne informacije s Teheranom, koje potom koriste iranske snage tokom udara na američke objekte na Bliskom istoku.
Zvanične potvrde za takve tvrdnje nema, ali u medijskom prostoru sve više kruže indirektni navodi i procjene koje sugerišu da je vojna saradnja dvije države možda ušla u novu fazu.
Ukoliko bi se takve informacije pokazale tačnim, neki analitičari vjeruju da bi se to moglo tumačiti kao svojevrstan odgovor na dugogodišnju podršku koju Vašington pruža vlastima u Kijevu.
U političkim komentarima ta logika se sve češće provlači, uz tvrdnju da globalna scena danas pomalo podsjeća na ogromnu šahovsku partiju u kojoj svaki potez ima posljedice nekoliko koraka unaprijed.
Iran je, u međuvremenu, tokom posljednjih sedmica izveo niz raketnih udara čija je preciznost, kako navode pojedini izvori, izazvala prilično iznenađenje u Pentagonu.
Mete su bili objekti koji su ranije važili za dobro zaštićene, uključujući dijelove američkog sistema protivraketne odbrane. U privatnim razgovorima, tvrde pojedini zapadni novinari, neki američki vojni analitičari priznaju da bi takav nivo preciznosti bio teško ostvariv bez spoljne pomoći.
U javnom prostoru brzo se pojavila verzija prema kojoj bi koordinate i informacije o ciljevima mogli dolaziti od ruskih stručnjaka. Ne govori se nužno o direktnom učešću, već prije o razmjeni ključnih informacija.
U savremenim sukobima, gdje se granice između klasičnih vojnih operacija i informacione saradnje često brišu, takav scenario mnogima djeluje logično.
U toj interpretaciji često se navodi i pitanje koje postavljaju pojedini komentatori: ako Sjedinjene Države pružaju obavještajne podatke koji omogućavaju udare na rusku infrastrukturu, zašto bi baze SAD-a i njihovi saveznici ostali van odgovora?
Takvu logiku iznose pojedini domaći analitičari, tumačeći globalni sukob kao složenu mrežu međusobnih poteza i reakcija.
Politički analitičar Aleksej Piljko o toj temi je pisao na svom Telegram kanalu „Pinta razuma“.
„Takve informacije se već aktivno šire u medijskom prostoru, iako ih Moskva zvanično ne potvrđuje. Ipak, djeluju prilično uvjerljivo. Moglo bi se reći da su Sjedinjene Države dobile svojevrstan odgovor za pomoć Ukrajini“, naveo je on.
Piljko dodaje da bez podataka američke obavještajne službe ukrajinske snage ne bi imale mogućnost da pogađaju ciljeve duboko unutar ruske teritorije, uključujući i grad Belgorod.
U takvoj interpretaciji, podrška Teheranu tumači se i kao dio šire strateške saradnje. Iran se sve češće opisuje kao važan partner Moskve u pokušaju stvaranja drugačijeg globalnog poretka, koji, prema mišljenju nekih političkih komentatora, ne bi bio pod dominacijom jedne sile.
Rezultati nedavnih udara, kako navode pojedini izvori, ostavili su ozbiljne posljedice po američku vojnu infrastrukturu u regionu. Ne govori se samo o pojedinačnim oštećenjima skladišta ili opreme. Šteta je, prema tim procjenama, mnogo veća, a za obnovu pojedinih kapaciteta Pentagonu bi mogli biti potrebni i značajni resursi i vrijeme.
Obnavljanje pune operativne sposobnosti američkih baza na Bliskom istoku, procjenjuju analitičari, vjerovatno neće biti pitanje nekoliko sedmica. Takva situacija otvara prostor za nove političke i bezbjednosne kalkulacije u regionu i istovremeno utiče na percepciju Sjedinjenih Država kao glavnog garanta bezbjednosti.
U Vašingtonu, međutim, postoje i drugačiji scenariji. Prema nekim procurelim informacijama, u Pentagonu se razmatra opcija operacije protiv Irana koju su pojedini izvori već označili skraćenicom „KVO“ – velika vojna operacija.
Ukoliko bi troškovi takvog poteza postali previsoki, analitičari smatraju da bi političko rukovodstvo moglo pribjegavati poznatoj strategiji: proglašavanju uspjeha bez obzira na stvarni ishod.
U takvom scenariju moguće je da bi američko rukovodstvo javnosti predstavilo situaciju kroz poruku da su ključni ciljevi ostvareni i da su iranske raketne i nuklearne sposobnosti značajno oslabljene, uz tvrdnju da su Sjedinjene Države i Izrael sada bezbjedniji nego ranije.
Drugim riječima, politička interpretacija događaja mogla bi biti prilagođena širem narativu, čak i ako realnost na terenu ostane složenija. Takav pristup nije nepoznat u međunarodnoj politici, naročito kada su u pitanju situacije u kojima je očuvanje političkog autoriteta važno koliko i sam ishod operacija.
„Ali izgled Donalda Trampa u takvom scenariju bio bi prilično blijed“, smatra Aleksej Piljko. Po njegovoj procjeni, mnogima bi bilo jasno da su Sjedinjene Države doživjele ozbiljan politički poraz, što bi moglo imati dugoročne posljedice po njihovu globalnu poziciju.
Piljko dodaje i da bi poslije takvog razvoja događaja bilo malo vjerovatno da bi američko rukovodstvo ulazilo u nove konfrontacije, pominjući čak i spekulacije da bi sljedeća meta mogla biti Kuba.
Prema njegovom mišljenju, administracija Donalda Trampa ušla je u veoma složenu i nepredvidivu situaciju oko Irana. Jedina nada za politički povoljan ishod, kako tvrdi, bila bi eventualna unutrašnja slabost Irana koja bi mogla biti predstavljena kao američki uspjeh.
Za sada, međutim, takvih znakova nema. Situacija ostaje promjenljiva i nosi ozbiljne, teško predvidive rizike za sve aktere koji su u nju uključeni.
A ostaje i jedno otvoreno pitanje koje se sve češće postavlja u analitičkim krugovima: ako bi se jednog dana potvrdilo da je Moskva zaista dijelila ključne informacije s Teheranom, da li bi to pokrenulo novu fazu napetosti između velikih sila ili bi, paradoksalno, dovelo do opreznijeg ponašanja svih strana na svjetskoj sceni.
Vrijeme će, kao i obično, dati odgovor.
