Zaželi se čovjek ponekad onih sitnih,naizgled beznačajnih stvari, a koje upotpunjuju njegovu idilu i duševni smiraj.
Često se zaželim onih neobaveznih, priča o životnoj svakodnevici i poslovima.
Kao dječaku su mi prijale slušajući ih u djedovom krilu.
Volio sam miris pogače iz rerne “smederevke” i naninih sarmi od grožđeva lista. U ljetnja predvečerja odlazili smo na obale seoske rječice i pecali. Moja preokupacija knjigama je iz ranog djetinjstva.
Morao sam kriti da me drugovi ne zadirkuju. Te sitne trivijalne stvari čak i kada ih se sjećaš, bude u čovjeku pozitivnu toplinu i radost. Nije to nostalgija za mladošću. To su samo one sitnice, davno izgubljene, a tako urezane u naše sjećanje da čovjeku daju do znanja koliko samo malo treba da se bude sretan.
Mnogo je od tada prošlo ljeta i jeseni. Mladalački sokovi polahko napuštaju tijelo koje se mijenja. Koje postaje samom sebi neprepoznatljivo. Ali duša, ona je uvijek dječija. Ona se istinski raduje onim stvarima i trenucima koje su je činile sretnom, u nekoj dalekoj dječačkoj prošlosti. Kad smo imali malo, a duša nam bila puna. ona uporno odbija nametnuti današnji životni tempo.
I sada se napaja sjećanjima. A danas su samo ostala sjećanja. Nema više ni djeda, ni njegovih priča. Ponekad odem na obalu rječice u majska predvečerja i dušu obaspe oreol mladosti a ona odbaci tegobno breme života.
Koliko god čovjek da ima. Kakvu god mu život sudbinu skroji, on se nanovo, u sjećanjima vrati u svoju mladost ranu. I bude sretan.Bar na trenutak..
Elvir Peštalić
