Zašto se tzv. istraživački novinari i mediji bliski polituci danas ne bave ključnim pitanjem: koga se i zbog čega plašila kantonalna zastupnica Zumra Avdibegović-Begić?
Umjesto toga, javnost se danima zatrpava selektivno plasiranim porukama iz nečijeg telefona, s ciljem da se premijer FBiH Nermin Nikšić optuži za navodnu zloupotrebu FUP-a u političke svrhe.
Mediji naklonjeni politici, uz podršku stranačkih botova i sumnjivih portala, plasiraju tezu da je Nikšić proslijedio podatke o adresi stanovanja i registarskim oznakama vozila zastupnice Begić tadašnjem v.d. direktora FUP-a Vahidinu Munjiću.
Prešućuje se, međutim, ključni kontekst: zastupnica se obratila jer je izrazila ozbiljnu zabrinutost za vlastitu sigurnost u osjetljivom političkom trenutku, u jeku pokušaja rušenja Vlade Tuzlanskog kantona.
Sigurnost zastupnice i preletačice kao sporedna tema
Paradoksalno, i krajnje neodgovorno, pojedini mediji su u video-prilozima javno objavili punu adresu stanovanja i registarske oznake vozila doktorice Begić, a potom postavili pitanje zašto prijetnje nije prijavila nekoj od policijskih agencija. Time su, svjesno ili ne, dodatno ugrozili njenu sigurnost.
Logično pitanje koje bi svaki odgovoran novinar morao postaviti glasi: u kakvoj je to državi sigurnost izabranog predstavnika ugrožena zbog glasanja u skupštini?
Je li normalno da se zastupnica boji posljedica političke odluke? Ako jeste – koga se bojala i zašto?
Da li je doktorica Begić znala na koja vrata ne treba kucati, jer su te institucije već tada bile pod kontrolom onih koji danas sponzorišu napade i koordiniraju medijsku hajku? Zašto se izbjegava govoriti o stvarnim izvorima pritiska i straha?
Šutnja o nasilju, selektivna pravda ili mogućnost dobre zarade
Još jedno pitanje uporno ostaje bez odgovora: šta je s navodima o „gepekovanju“ poslanika godinu i po kasnije, kada je Vlada TK zaista pala? Po svjedočenjima brojnih aktera, pritisci, prijetnje i fizičko zastrašivanje bili su sredstvo za povratak na stare pozicije koje već dvije decenije osiguravaju moć, uticaj i lagodan život uskom krugu ljudi.
Da li se Tužilaštvo ikada ozbiljno bavilo tim navodima? Kako su ti postupci okončani? I, najvažnije, bi li se iko danas bavio slučajem doktorice Begić da joj se, ne daj Bože, nešto zaista dogodilo?
Kasno je govoriti kada se tragedija desi. Mafija ne djeluje najavama, već šutnjom institucija i normalizacijom straha. Godinama svjedočimo sistemu u kojem pojedinci odlučuju ko će raditi, ko će liječiti, šta će se graditi i ko će imati pristup javnom novcu. Danas se, čini se, postavlja i pitanje – ko ima pravo da se osjeća sigurno.
Ako je, u takvom ambijentu, najveći „problem“ društva to što je jedna kantonalna zastupnica prijavila ugroženu sigurnost i što su ti podaci proslijeđeni policiji, onda živimo u navodno savršenom društvu.
Doktorice Begić, jedna molba: sljedeći put prijavite imenom i prezimenom. Svi sve znaju, a niko ništa ne zna.
Neka ne znaju – istina uvijek dođe na naplatu. (DEFTER HEFTE)
