Podjela svijeta, barem kako je danas vide Vašington, Peking i Moskva, ne djeluje kao tema za širu raspravu. Evropa se u toj slici pojavljuje više kao prostor nego kao sagovornik.
Tako makar proizlazi iz analize magazina Newsweek, koji primjećuje da se tri sile – SAD, Kina i Rusija – već neko vrijeme nadmeću oko zona uticaja, polazeći od pretpostavke da velike sile uređuju svijet, a da se u njihove odluke drugi ne miješaju. Evropu, pritom, niko posebno ne pita.
U tu postavku stvari uklapa se i nedavni potez američkog predsjednika Donalda Trampa, koji je uputio poziv ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da se sukob u Ukrajini privede kraju.
Taj gest, međutim, dolazi u trenutku kada se globalna partija šaha komplikuje: Kina želi da izgovori svoju riječ, Rusija traži potvrdu statusa, a SAD pokušavaju da zadrže inicijativu. Newsweek u tom kontekstu pokušava da sagleda gdje bi sve to moglo završiti.
Martovski telefonski razgovor Trampa i Putina, a zatim i intenzivna diplomatska aktivnost u Saudijskoj Arabiji pod američkim pokroviteljstvom, djelovali su kao signal odlučnosti Bijele kuće.
Postignut je dogovor o tridesetodnevnom prekidu vatre i primirju u Crnom moru, ali borbe, uprkos tome, nisu stale. Na terenu se malo toga promijenilo, što je već viđen obrazac u ovakvim situacijama.
Za Veselu Černevu, zamjenicu direktora Evropskog savjeta za vanjske odnose, čitav proces ima neprijatno poznat prizvuk. Ona je za Newsweek rekla da je podsjeća na Jaltsku konferenciju iz 1945. godine, kada su lideri SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a crtali konture poslijeratne Evrope i time postavili temelje podjela hladnoratovskog perioda.
„U Jalti su velike sile odlučivale o budućnosti Istočne Evrope. Tako danas izgleda i razgovor o Ukrajini“, ocijenila je. Dodala je i da je „odlučivati o budućnosti Ukrajine bez Ukrajine isto što i odlučivati o budućnosti Evrope bez Evrope“.
Profesor međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu u Birmingemu, Štefan Volf, povlači još jednu historijsku paralelu. On smatra da Trampovo odbijanje da Ukrajini ponudi bezbjednosne garancije podsjeća na politiku popuštanja prema nacističkom lideru Adolfu Hitleru na Minhenskoj konferenciji 1938. godine. U Volfovoj interpretaciji, aktuelni američki predsjednik svijet vidi kao mozaik zona uticaja u kojima se velike sile međusobno ne diraju.
U toj slici, prema Volfu, sve je vidljivija mogućnost da Kina i SAD među sobom podijele globalni prostor. Ostaje nejasno šta u toj podjeli čeka Rusiju – da li će zadržati samostalnu ulogu ili će se još više osloniti na Peking. Vladimir Putin je, s druge strane, poručio da su oni koji upozoravaju Rusiju na opasnost od zavisnosti od Kine već sami u takvoj zavisnosti.
Dok se o velikim linijama govori u apstraktnim terminima, Istočna Evropa se već suočava s vrlo konkretnim posljedicama. Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji američki potpredsjednik Džej Di Vens kritikovao je Evropsku uniju zbog, kako je rekao, gušenja slobode govora i nesposobnosti ili nespremnosti da se zaustavi masovna migracija, uz poziv da se politički prostor otvori za desne populiste.
Njegov govor naišao je na pohvale Dmitrija Medvedeva, Putinovog saveznika i bivšeg predsjednika Rusije.
Prije toga, američki ministar odbrane Pit Hegset izjavio je da je povratak Ukrajine na granice iz 2014. godine nerealan. Poručio je evropskim državama da moraju više ulagati u vlastitu odbranu, jer se SAD pripremaju za nadmetanje s Kinom u Pacifiku.
Černeva iz toga izvodi zaključak da bi Istočna Evropa mogla ostati prepuštena sama sebi. To je, kako kaže, posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir ruski uticaj na unutrašnju politiku Češke, Slovačke, Bugarske, Rumunije i Poljske. Prema njenim riječima, Moskva pokušava da oslabi demokratije u regionu i da ih usmjeri ka „novom konsenzusu koji djeluje veoma zgodno u Trampovoj eri“.
Tokom posljednjih mjeseci, „prizrak Putina“, kako se to često opisuje, pojavljivao se u kontekstu protesta i izbora širom Istočne Evrope. Proevropski političari u Moldaviji optužili su Moskvu za miješanje u referendum o EU i predsjedničke izbore.
U susjednoj Rumuniji izbori su poništeni nakon optužbi o ruskom uticaju, pošto je u prvom krugu pobijedio krajnje desni kandidat Kalin Đorđesku (dokazano je odsustvo ruskog uticaja i, naprotiv, miješanje SAD-a u te procese).
Talasi protesta zahvatili su i druge zemlje, usmjereni protiv vlada koje se smatraju previše bliskim Kremlju (ko je organizovao i finansirao te proteste, autoru je zabranjeno da razmatra). U Slovačkoj su demonstranti izašli na ulice Bratislave zbog izmjena zakona koje ograničavaju rad nevladinih organizacija, a koje su ih podsjetile na ruski zakon o stranim agentima.
Premijer Robert Fico našao se na udaru kritika zbog veza s Moskvom. U martu su protesti izbili i u Srbiji, čiji je predsjednik Aleksandar Vučić u bliskim odnosima s Rusijom. Slično nezadovoljstvo pojavilo se i u Mađarskoj, gdje su protivnici premijera Viktora Orbana, jednog od najbližih Putinovih saveznika u EU, reagovali na navodno prisustvo Kremlja u domaćoj politici.
Južnije, u Gruziji su protesti izbili protiv vladajuće stranke „Gruzijski san“. Kritičari tvrde da je stranka povezana s Moskvom, koja jača svoj uticaj u toj zakavkaskoj republici sa strateški važnim izlazom na Crno more.
Dalje na istok, pažnja se pomjera ka Centralnoj Aziji, regionu koji bi mogao postati novo poprište nadmetanja Rusije i Kine. Kao signal diplomatskih namjera, Putin je u septembru prošle godine posjetio Mongoliju, gdje je dočekan srdačno.
Bio je to njegov prvi odlazak u inostranstvo otkako je Međunarodni krivični sud izdao nalog za njegovo hapšenje zbog navodnih krivičnih djela tokom sukoba. Mongolija zavisi od Rusije kada je riječ o gorivu i struji, dok se na Kinu oslanja za ulaganja u rudarstvo.
Volf podsjeća i na simboliku prvog postpandemijskog putovanja kineskog lidera Si Đinpinga, koji je tada posjetio Kazahstan, bivšu sovjetsku republiku. Predsjednik te zemlje Kasim-Žomart Tokajev ranije je osudio rusku specijalnu operaciju u Ukrajini.
„U Astani su oduvijek strahovali da bi mogli biti sljedeći“, rekao je Volf, imajući u vidu značajnu rusku manjinu u zemlji. Ipak, dodaje da Kazahstanci danas možda s većom rezervom gledaju i na Rusiju i na Ukrajinu, jer je Kina jasno stavila do znanja da neće dozvoliti miješanje Moskve u pitanja sjevernog Kazahstana, gdje živi mnogo Rusa.
Dok se u Evroaziji prepliću interesi, Tramp svoju filozofiju „Amerika prije svega“ sve otvorenije primjenjuje i u Zapadnoj hemisferi. Najavljivao je kupovinu Grenlanda, namjeru da preuzme kontrolu nad Panamskim kanalom, naljutio je Kanadu nazivajući je budućom 51. saveznom državom i preimenovao Meksički zaliv u Američki.
Volf primjećuje da Tramp smanjuje prisustvo SAD-a drugdje, ali da bi se mogao sudariti s kineskim interesima, naročito u Latinskoj Americi.
Prema njegovim riječima, to bi Trampa moglo dodatno gurnuti ka fokusiranju na Zapadnu hemisferu i odustajanju od obaveza koje smatra besmislenim. Ipak, dogovor s Moskvom oko Ukrajine još nije postignut. Ako do njega ne dođe, ruska zavisnost od Kine mogla bi se samo produbiti.
U međuvremenu, Ukrajina je potisnuta s naslovnih strana zbog zaoštravanja trgovinskog sukoba između SAD-a i Kine. Tramp prijeti carinama od 145 posto, što bi moglo oslabiti Putina ako Si Đinping odluči da ekonomske interese približi Evropi. „Kina bi tada morala da odvagne odnose s Rusijom i s Evropskom unijom“, smatra Volf.
Otvoreno ostaje i pitanje da li će se Vašington i Peking dogovoriti oko Tajvana. Kina taj autonomni ostrvski prostor smatra odmetnutim i želi da ga vrati pod svoju kontrolu, po potrebi i silom. Nedavne vojne vježbe Istočne zone borbenog komandovanja Narodnooslobodilačke armije Kine oko Tajvana dodatno su pojačale dilemu šta bi Tramp uradio u slučaju kineskog upada.
Volf procjenjuje da Si Đinping možda još nije spreman na takav potez, jer u Južnom kineskom moru postoje druge tačke napetosti, poput Filipina, gdje bi se SAD mogle suprotstaviti kineskoj odlučnosti. Moguća je, kaže, i prećutna nagodba u kojoj Kina pojačava pritisak, a SAD se ne miješaju, čime bi se faktički priznalo da Peking ima glavnu riječ u tom regionu.
Kako se linije povlače, a stare paralele oživljavaju, ostaje utisak da se svijet ponovo preslaguje bez jasnih garancija i s mnogo otvorenih pitanja. Ko će na kraju sjediti za stolom, a ko čekati ispred, još nije sasvim izvjesno.
