Autor: Dragan Bursać
Bosna i Hercegovina je najslabija karika ne zato što je nečija neposredna meta, nego zato što nema jasnu strategiju. Dok se region naoružava i vojno povezuje, BiH stoji u mjestu, zarobljena u unutrašnjim sporovima i prošlosti. Problem nije u tuđem vojnom jačanju, nego u našoj zapuštenosti. Ukratko, drugi se spremaju, a BiH spava.
Kad Aleksandar Vučić nedavno hiserično kaže da “Hrvatska, Albanija i Kosovo samo čekaju priliku da napadnu Srbiju”, to nije samo populistička izjava od jednog dana. To je jasan politički signal. To je poruka biračkom tijelu i u Srbiji ali i u srpskom svetu. To je pokušaj mobilizacije straha. I, što je najopasnije, to je proizvodnja pararealnosti koja odista i ne mora postojati da bi bila politički korisna.
Jer Balkan ne ulazi u ratove zato što su tenkovi i minibacači spremni. Balkan ulazi u ratove zato što su narativi spremni.
A narativ koji se danas gradi u Beogradu zvuči zastrašujuće poznato i neumitno se ponavlja.
Između raketa i retorike
Pazite, Vučić u istom dahu govori o novim kupljenim hipersoničnim projektilima CM-400 i o tome kako Srbija “nema nameru nikoga napasti”. U istom govoru uvjerava građane da mogu mirno spavati jer Srbija ima dovoljno snage da odgovori na svaki napad, ali i da se “priprema za njihov napad”. Pod “njihov” misli na Hrvatsku, Albaniju i Kosovo.
To je politička šizofrenija koja ima svoju logiku.
Prvo se proizvede prijetnja. Zatim se predstavi kao odbrambeni odgovor. Nakon toga se vežu izmišljeni elementi sa stvarnim toponimima. Na kraju se militarizacija normalizira kao nužnost.
To nije neja nova strategija, da se razumijemo. To je stara matrica iz devedesetih, samo u modernijem proxy pakovanju.
Hipersonične rakete u srbijanskom arsenalu nisu samo vojni kapacitet. To ponajmanje. Šta će sa njima? One su politički alat. Poruka prema unutra i prema vani. Poruka da je Srbija “okružena neprijateljima”. Poruka da “mora jačati vojsku”. Poruka da je “opasnost realna”.
Ali koliko je ta opasnost odista stvarna?
Šta zapravo jeste “vojni savez”?
U Tirani je 2025. potpisan memorandum o saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova. To je činjenica.
Ali ono što nije činjenica jeste da taj memorandum predstavlja vojni savez nalik NATO-u ili neki paralelni “mali NATO”.
Čak i srbijanski vojni analitičar Aleksandar Radić jasno kaže za banjalučke Nezavisne novine: nema klauzule o uzajamnoj odbrani. Nema dakle obaveze da jedna država ulazi u rat zbog druge. Nema strukture komandovanja. Nema zajedničke vojske.
Drugim riječima, nema vojnog saveza.
Radi se o političkoj i vojno-tehničkoj saradnji. O razmjeni iskustava. O zajedničkim vježbama. O industrijskoj saradnji.
Ministar odbrane Hrvatske Ivan Anušić jasno je rekao da saradnja “nije usmjerena protiv bilo kojeg susjeda”. I to nije diplomatska floskula. To je realnost unutar NATO okvira u kojem se već nalaze i Hrvatska i Albanija.
Pa zašto onda Vučić insistira na terminu “vojni savez”?
Zato što kovanica “vojni savez” mobilizira strah. A strah mobilizira birače.
Proizvodnja neprijatelja
Kada se govori o “savezu protiv Srbije”, zapravo se govori o potrebi da Srbija ima neprijatelja.
Bez neprijatelja nema ni opravdanja za:
-povećanje vojnog budžeta
-jačanje kontrole nad medijima
-političku homogenizaciju
-gušenje unutrašnje opozicije i slobode govora
U tom smislu, Hrvatska, Albanija i Kosovo nisu toliko neprijatelji koliko su politički resurs za kreiranje čuvene, izmišljene velikosrpske ugriženosti.
Jer ako nema realne prijetnje, ona se MORA konstruisati.
Sjetimo se krize sa registarskim tablicama na sjeveru Kosova. Medijski predstavljena kao pitanje rata. Završena kao tehnički kompromis. Bez ispaljenog metka. Na sreću.
To je Vučićev obrazac. Prvo dramatizacija. Zatim mobilizacija. Na kraju povlačenje uz očuvanje (stečenog) političkog kapitala.
Naoružavanje kao politika
U tom smislu Vučić otvoreno najavljuje povećanje srbijanske vojne proizvodnje. Do 40 posto industrije ide direktno vojsci. To nije mala stvar.
To znači:
-dugoročno planiranje militarizacije
-ulaganje u vojnu industriju kao ekonomsku strategiju
-povezivanje države i vojnog sektora
Istovremeno, Srbija ostaje vojno neutralna. Izvan NATO-a. Između Istoka i Zapada.
To joj daje kakvu-takvu fleksibilnost, ali i otvara prostor za političku manipulaciju.
Jer neutralnost u ovom slučaju nije pasivna pozicija. Ona je aktivna strategija balansiranja.
I u toj strategiji, narativ ugroženosti igra ključnu ulogu.
A gdje je Bosna i Hercegovina?
U cijeloj ovoj priči Bosna i Hercegovina je najranjivija tačka.
Ne zato što je meta, makar ne još vojna.
Nego zato što nema vlastitu strategiju.
Dok se region naoružava, BiH stagnira. Dok drugi grade saveze, BiH raspravlja o nadležnostima unutar države. Dok se drugi pripremaju za buduće prijetnje, BiH ostaje zarobljena u prošlim sukobima.
Denis Hadžović iz Centra za sigurnosne studije jasno kaže za Nezavisne: najveći problem nije regionalna saradnja drugih država, nego zapuštenost vlastitih (BiH) kapaciteta.
Drugim riječima, problem nije što se drugi spremaju i naoružavaju. Problem je što se BiH kao država ne sprema ni za šta. Mrtvim snom spava!
A u ovakvom okruženju, svaki narativ o ratu postaje opasniji.
Jer nema institucija koje ga mogu amortizirati.
Balkan između realnosti i paranoje
Da li se sprema novi Balkanski rat?
Ne. Još uvijek ne!
Ne postoji konkretan indikator neposrednog sukoba:
-nema mobilizacije
-nema vojnih incidenata većeg obima
-nema formalnih vojnih saveza
-sve zemlje regiona su, direktno ili indirektno, vezane za NATO
Ali postoji nešto drugo.
Postoji atmosfera zla.
Postoji politička potreba da se govori o ratu.
Postoji medijska proizvodnja straha.
Postoji globalna opasnost od još globalnijeg sukoba koji premašuje cijeli region višestruko.
I to je ono što zabrinjava.
Jer rat ne počinje tenkovima. Rat počinje riječima i idejama. Narativima.
Vučićeva projekcija svijeta
U Vučićevoj projekciji, Srbija je okružena neprijateljima koji samo čekaju globalni haos da je napadnu.
U realnosti, Srbija je okružena državama koje pokušavaju balansirati srbijanski paranoični uticaj.
To nije isto.
Balans nije napad. Saradnja nije agresija. Jačanje kapaciteta nije priprema za rat.
Ali u političkom velikosrpskom narativu, te razlike nestaju.
Sve se svodi na jednostavnu priču: oni protiv nas.
A ta priča ima duboke korijene u balkanskoj historiji.
Opasnost koja nije vojna
Najveća opasnost danas nije sam rat. Kažem, još uvijek.
Najveća opasnost je normalizacija ratnog diskursa.
Kada Vučić kao predsjednik države govori o budućem napadu kao gotovo izvjesnom scenariju, to mijenja percepciju društva.
Ljudi počinju vjerovati da je sukob neminovan i da je tu iza ugla.
Počinju prihvatati militarizaciju kao normalnu.
Počinju gledati susjede kao potencijalne neprijatelje.
I tada se stvara teren na kojem rat postaje itekako moguć.
Ne zato što je planiran.
Nego zato što je zamišljen.
Treći balkanski rat kao politički alat
Ideja “Trećeg balkanskog rata” danas više služi politici nego što opisuje realnost.
To je alat za:
-podizanje političkog rejtinga
-skretanje pažnje sa stvarnih ekonomskih problema
-homogenizaciju biračkog tijela
-jačanje autoritarnih tendencija
U tom smislu, pitanje nije da li će biti rata.
Pitanje je ko ima korist od priče o ratu.
A odgovor je jasan. Vučić i opet Vučić!
Zaključak: između straha i razuma
Balkan danas nije na ivici rata. Ali nije ni imun na ratnu retoriku.
Između te dvije činjenice, ta dva pola, nalazi se prostor u kojem se vodi politička borba.
Vučićeve izjave nisu izolirane. One su dio šire strategije.
Strategije u kojoj se sigurnost pretvara u strah, a strah u politički kapital.
I dok se građanima govori da mogu mirno spavati, istovremeno im se poručuje da neprijatelj čeka iza ugla i da “nikad ne spava”.
To je paradoks koji traje.
I koji će trajati sve dok se rat bude koristio kao politički argument.
Ne kao stvarna prijetnja.
Nego kao stalno prisutna mogućnost.
A Balkan, sa svojom historijom, zna šta to znači.
I zna koliko malo treba da mogućnost postane stvarnost u legendarno-zloslutnom balkanskom “buretu baruta”.
