Odgovornost i privilegije: kako radnik snosi teret, a nadređeni profitiraju..
Mnogi od nas svakodnevno rade poslove koji nisu glamurozni, a često ni pošteno plaćeni. I dok se obični ljudi bore da plate račune i prežive mjesec, postoje oni kojima se sve „daje na dugme“, bez truda, veze ili odgovornosti. Situacija u javnim institucijama i firmama sve češće izgleda ovako – običan čovjek je taj koji vuče teret, dok drugi sjede u udobnim foteljama i naplaćuju višestruko više
Zamislite… dobiješ posao koji nije tvoj izbor, već ti je nametnut. Tvoja plata – recimo 1000 maraka – mora pokriti sve troškove. Tvoje kolege ili nadređeni, međutim, imaju šest puta veću platu i gotovo da ne rade ništa. I kada nešto krene po zlu, konzerva otkaže ili sistem zakaže, kriv si ti, ne direktor, ne ministar. Jer, oni su ti sve prethodno „dali“.
Javnost sve češće reaguje na ovakve slučajeve frustracijom i ogorčenjem. Ljudi komentarišu da je sistem napravljen da štiti privilegije, a ne kompetencije. Dok običan radnik brine o svakodnevnim zadacima, drugi razmišljaju o luksuznim putovanjima, limuzinama i bonusima.
Situacije poput ove često završavaju u sudnicama ili kod tužitelja, ali javnost gubi strpljenje kada vidi da se oni koji sjede u foteljama izbjegavaju odgovornost, dok obični radnik snosi sve posljedice. Neki tužitelji čak argumentuju da „javnost mora vidjeti pravdu“, ali praktično ne nude rješenja, osim simboličnog pozivanja na one koji su konkretno doprinijeli problemu – što ljude dodatno frustrira.
Ova priča nije samo o jednom zaposleniku ili jednoj firmi. Ona je ogledalo društva u kojem privilegije često imaju prednost nad kompetencijom, a odgovornost se prebacuje na one koji najmanje mogu utjecati.
Ljudi gube povjerenje u sistem, a osjećaj nepravde se širi. Dok se fotelje pune, obični građanin plaća cijenu luksuza drugih
