Ministarstvo vanjskih poslova BiH iskazalo je podršku američkoj intervenciji u Venecueli, ističući da su SAD najvažniji strateški partner BiH, a da je Nicolas Maduro diktator, koji je vladao silom i strahom, prinudivši više od osam miliona ljudi da napusti zemlju i učinivši da 70 % njene populacije živi u ekstremnom siromaštvu.
Ako uporedimo navedenu izjavu sa, recimo, onom koju je potpisalo 26 članica Evropske unije, vidimo da se naše ministarstvo, za razliku od Evropljana, nije sjetilo međunarodnog prava (koje npr. zabranjuje vojne intervencije poput navedene).
Dok je evropska izjava gotovo u cijelosti prožeta blagom skepsom i distancom spram američke akcije, izjava našeg MiP-a odiše bezuslovnom, gotovo entuzijastičnom podrškom Washingtonu.
Kada je u pitanju region, čini se da su jedino kosovske, albanske i sjevernomakedonske vlasti gorljivije od našeg MiP-a podržale američku akciju u Venecueli. Cinik bi rekao da bi bilo iznenađujuće da Kosovo poštuje Povelju UN-a, s obzirom da nije ni član, ali zar stav Tirane i Skoplja ne emitira neku višu mudrost?
Dobro, ali šta raditi s Ministarstvom vanjskih poslova Hrvatske, koje, za razliku od našeg, nije propustilo pozvati na poštivanje međunarodnog prava, a umjesto isticanja savezništva Hrvatske sa SAD-om primijetilo je da SAD “već duže vrijeme iznose ozbiljne optužbe na račun Nicolasa Madura”, te da je to dosad bilo predmetom “različitih pravnih i diplomatskih postupaka”. Dakle, više opis situacije, nego podrška. U svakom slučaju, hladan stav, nespojiv s kosovskom euforijom.
U reakciji slovenačkog i turskog ministarstva vanjskih poslova osjeti se još veća skepsa spram američke akcije, a kruna evropskog distanciranja od Washingtona, glede Venecuele, jeste stav francuskog ministra vanjskih poslova da je metod uklanjanja Madura “protivan međunarodnom pravu”.
Francuski stav relativizira činjenica da ni Berlin ni London nisu osudili akciju u Karakasu, što znači je evropska pozicija, u ovom slučaju, prilično kakofonična. A vjerovatno ne bi bila da su SAD privržene Povelji UN-a u pogledu Ukrajine, te da Danskoj, u pogledu Grenlanda, ne prijeti američka invazija.
Kojim argumentima Evropljani da brane Grenland, ako danas glede Venecuele priznaju Amerikancima pravo na intervenciju!? Kojim argumentima ćemo se i mi braniti, ako se ponovo suočimo s agresijom, ako odbacimo međunarodno pravo!?
Od Gadafija do Madura
Odluka ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića da Bosnu i Hercegovinu svrsta među proameričke jastrebove nije ni pogrešna ni ispravna. Naime, u situaciji kada su u svijetu podijeljene reakcije – kada Kina i Rusija otvoreno osuđuju američki potez, a EU ga odbija podržati – Washingtonu je bitan svaki glas podrške. Ali ne i odveć bitan.
Bosna i Hercegovina je, u globalnim okvirima, premalo utjecajna da bi njena podrška bila odveć bitna. Tako da, ako Washington i bude cijenio to što smo stali na njegovu stranu, ne možemo očekivati neku veliku zahvalnost.
Naša riječ je možda imala neku težinu, kada smo prije petnaestak godina bili u Vijeću sigurnosti UN-a i glasali za američku intervenciju u Libiji, koju mnogi, uključujući i Trumpa, smatraju teškim promašajem.
Ako kojim slučajem Venecuela, nakon rušenja Madura, završi kao Libija, nakon rušenja Muamera Gadafija, niko u Bosni i Hercegovini, počev od ministra vanjskih poslova pa do članova Predsjedništva, neće snositi odgovornost za našu podršku tome, jer niko ni u domaćoj, kao ni u međunarodnoj javnosti, naša izjašnjavanja o tim pitanjima ne doživljava suviše ozbiljno.
Konakoviću je bilo važno zauzeti stav koji se neće svidjeti Dodiku.
Vanjska kao unutrašnja politika
S obzirom da više nismo ni u Vijeću sigurnosti, novoj američkoj vladi je mnogo važnije hoće li naše institucije, uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova BiH, završiti svoje obaveze po pitanju sklapanja međudržavnog sporazuma sa Hrvatskom, a u vezi sa izgradnjom Južne plinske interkonekcije.
Odgovornost seže dokle seže moć, pa tako i odgovornost naših političkih lidera ostaje najčešće u okviru granica BiH. Kod nas se unutrašnja politika pokazuje kao najviši stepen vanjske politike.
SAD, kao i drugi bitni činioci, poput EU, vrednuju bh. političke snage po tome koliku podršku imaju u zemlji, doprinose li očuvanju Dejtonskog sporazuma, itd, a ni u kojem slučaju ne po stavovima o globalnim temama.
Vanjska politika Bosne i Hercegovine je zapravo uvijek samo produžetak unutarnje politike. Granica između vanjskog i unutarnjeg se, u našem slučaju posve gubi, u korist unutarnjeg.
Tako je, nesumnjivo, jedan od glavnih motiva, kojim se Konaković vodio, kada je zauzimao poziciju o Venecueli, bio da uime Bosne i Hercegovine iskaže stav koji se neće svidjeti Dodiku, ali koji neformalni vođa RS-a, ni u snu, neće smjeti da dovede u pitanje, jer se plaši negativne reakcije Trumpove administracije. Iako, u suštini, nije bitno šta Dodik misli o Venecueli, i on sam čini se računa da je korisnije ipak prešujeti ovo pitanje i ne čačkati mečku.
BiH i međunarodno pravo
Kada govorimo o prelamanju internih odnosa kroz temu Venecuele, pažljivim posmatračima nije promaklo to što je ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija, u svojoj reakciji, govorio gotovo isključivo o onome što je Konaković u reakciji MiP-a zaboravio spomenuti: naime, o međunarodnom pravu.
Tako je Lagumdžija strogo razgraničio dvije Venecuele. Jedna je Venecuela Nicolasa Madura, koja je protiv međunarodnog prava, a što je dokazala time što nije podržala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Druga Venecuela je ona, koju simbolizira Diego Arria, bivši venecuelanski ambasador u Vijeću sigurnosti UN-a, koji se 1990-ih istaknuo u širenju istine o zločinima činjenim u našoj zemlji i koji je, kako ističe Lagumdžija, “prije mjesec dana bio naš počasni gost na otvaranju spomenika cvijet Srebrenice u dvorištu UN-a u New Yorku”.
Lagumdžija pored spomenika Cvijet Srebrenice. (Foto: Facebook)
Lagumdžijina reakcija ima funkciju dopune i korekcije saopćenja MiP-a, ali njome se ujedno podsjeća na usvajanje Rezolucije Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici. Lagumdžija, koji zasluge za njeno usvajanje pripisuje sebi, razumije da Rezolucija ima značaj, samo ako nismo odustali od međunarodnog prava (a sudeći po saopćenju MiP-a o Venecueli izgleda kao da jesmo).
Bosna i Hercegovina, s obzirom na iskustvo naše nedavne historije, ima snažan motiv da podržava međunarodno pravo. Predstavljati usvajanje Rezolucije GSUN o Srebrenici kao prvorazredni uspjeh, a u saopćenju o Venecueli cinično sugerisati da UN, njegova povelja i međunarodno pravo nemaju nikakvu težinu, znači da upadamo u logičku poteškoću.
Konakovićeva reakcija bi bila bolja da je dodao rečenicu-dvije o značaju međunarodnog prava. Pa ipak, čini se da u Konakovićevom neznanju ima više mudrosti, nego u Lagumdžijinoj ispravci u kojoj se stavlja pretjeran naglasak na međunarodno pravo.
Nakon invazije na Ukrajinu, američkih intervencija u Iranu i sada Venecueli, a naročito nakon genocida u Gazi, te sankcija koje su SAD uvele Međunarodnom krivičnom sudu, jasno je da međunarodno pravo odavno nije slabije stajalo i da ga niko ne shvata garancijom svog opstanka.
Praviti od UN-a i njegovih akata kumira, i to u situaciji kada se UN čini beznačajnijim nego ikada ranije u svojoj historiji, znači biti u zabludi koja se skupo plaća.
Haris Imamović/ Odgovor.ba
