Tuzlanski kanton, najmnogoljudniji u Federaciji sa svojih preko 440.000 stanovnika, niti trideset godina nakon okončanja rata nema niti pedlja autoputa niti brze ceste.
Priča koju slušamo decenijama pretvorila se u vic, u šalu na vlastiti račun. I dok se mi, poput likova iz Benny Hilla, udaramo po glavi i zadnjici, neko sa strane se slatko smije.
A ko su ti što se smiju? Ko to ne želi da građani Tuzlanskog kantona voze modernim cestama? Imaju li oni ime? Imaju. Zovu se Vlade i stranke koje su se smjenjivale na Federalnom i Državnom nivou u posljednjih 30 godina. Dolazile su, odlazile, ostavljale obećanja, ali rezultat je uvijek isti – nula kilometara.
Pa valjda bi barem jedna vlast do sada napravila promjenu i pokrenula nešto na bolje? Ali nisu. Je li razlog to što je u Gradu Tuzli u posljednjih 30 godina na vlasti ista politička partija? Ako jeste – zašto onda moraju ispaštati građani Gračanice, Lukavca, Srebrenika, Banovića, Kalesije, Živinica, Kladnja, Sapne i svih drugih općina Tuzlanskog kantona? Zar i oni plaćaju ceh političkog inata?
Opstrukcija postoji i svi smo toga svjesni. Što smo glasniji, njihov osmijeh je sve širi. Najbolji dokaz je plan za 2025. godinu – investicija u nove kilometre puta u Tuzlanskom kantonu je NULA. Da, nula. Najmnogoljudniji kanton, sa najvećom potrebom, dobio je ništa.
Zašto? Zato što Tuzlanski kanton očigledno nije prioritet. Zato što glasovi građana ovog kraja nikada nisu bili dovoljno važni onima koji odlučuju. Zato što infrastruktura ne gradi samo put, nego i moć, a moć se dijeli tamo gdje se jača vlastito biračko tijelo.
Ako se i dalje bude ulagalo u sve, samo ne u Tuzlanski kanton, građani imaju pravo odgovoriti najglasnije što mogu – na ulici, na biračkom mjestu, gdje god bude trebalo… Jer ovaj vic traje predugo. I više nam nije ni malo smiješan.
