VOJNA PRIJETNJA I UNUTRAŠNJI NEMIRI STAVLJAJU TEHERAN POD PRITISAK
Američko bombardovanje Irana moglo bi oslabiti sposobnost vlade da odgovori na proteste, ali bi je također moglo natjerati da ih uguši.
Nekoliko dana ranije, američki predsjednik Donald Trump dva puta je zaprijetio Iranu vojnom akcijom ako režim ubije mirne demonstrante. U prvoj poruci upozorio je da je vojska “potpuno spremna”, a u drugoj je rekao da će, ako iranske snage sigurnosti ubiju demonstrante, “primiti vrlo snažan udarac”. Ove izjave izazvale su široku kontroverzu unutar i izvan Irana, u vezi s tim šta Trump zapravo pokušava postići i da li su ove izjave oblik psihološkog rata usmjerenog na destabilizaciju Teherana, slabljenje morala sigurnosnih snaga i ohrabrivanje demonstranata da nastave svoje proteste. Ili je to znak njegove ozbiljnosti u upotrebi sile? Ili prijetnja da će prisiliti Teheran da pregovara pod uslovima Washingtona?
Šta bi se moglo dogoditi
Teško je utvrditi koji je od ovih motiva najjači, ali pitanje je: šta će se zapravo dogoditi unutar Irana ako Sjedinjene Države pokrenu zračne napade u znak podrške protestima? Uticaj američkog napada će uveliko zavisiti od njegovog obima i izbora ciljeva. Ograničeni i simbolični udar se razlikuje od velike bombarderske kampanje usmjerene na vojnu infrastrukturu i pokušaja atentata na najviše rukovodstvo.
Bez obzira na scenario, svaki američki napad na Iran izazvat će lančanu reakciju, što će utjecati na sposobnost Teherana da suzbije proteste, barem u bliskoj budućnosti. Čak i ograničeni zračni napadi utjecat će na moral i koheziju iranskog sigurnosnog aparata, jer će signalizirati da se Teheran suočava s prijetnjama na dva fronta, suočavajući se s unutrašnjim nemirima i vanjskim vojnim pritiskom. Ovo je izuzetno važno jer će iranski režim, koji je pod pritiskom nakon Dvanaestodnevnog rata, morati još više iscrpiti svoje resurse, napore i spremnost.
Udar bi mogao ubrzati prebjege, ne nužno među ideološki najposvećenijim jedinicama, već među Irancima koji sarađuju s režimom iz pragmatičnih razloga. Široko rasprostranjeno uvjerenje da država gubi kontrolu ili da nastavak lojalnosti prema njoj nosi veće lične rizike, moglo bi navesti neke da odustanu.
Divizije?
Udari bi mogli produbiti podjele među elitama unutar establišmenta između onih koji favoriziraju pragmatičniji pristup, poput upravljanja štetom, deeskalacije i taktičkog kompromisa s Washingtonom, i tvrdokornih koji eskalaciju vide kao test opstanka i legitimnosti – podjela koja bi mogla paralizirati donošenje odluka u trenutku koji zahtijeva brzinu i koordinaciju. Sve ove stvari smanjuju sposobnost režima da obuzda proteste, a time slabe i njegovu sposobnost da garantuje opstanak, kako u očima javnosti, tako i na terenu.
Ali istovremeno, to će gurnuti režim u paniku i stoga usvojiti nasilne reakcije, smatrajući brzinu i brutalnost jedinim izlazom, što može rezultirati velikim ljudskim gubicima. “Tvrdolinijaši” mogu odlučiti da se prije bilo kakvog sukoba s Washingtonom moraju “očistiti” iznutra, a pretjerano nasilje postaje alat za brzo okončanje narodne mobilizacije, lišavanje Washingtona svakog izgovora za intervenciju i definitivno dokazivanje državne kontrole.
Uvjerenje režima da ne može izdržati borbu na dva fronta istovremeno čini prvim ciljem uništenje domaćeg fronta, a kada rukovodstvo proteste vidi kao sabotažu orkestriranu iz inostranstva, postaje lako tretirati demonstrante kao neprijatelje.
Ali nasilje često stvara onoliko problema koliko i rješava, jer eskalacija stavlja državu i demonstrante u tešku dilemu gdje svaka strana počinje drugu stranu doživljavati kao egzistencijalnu prijetnju.
U tom kontekstu, Iran će postati ranjiviji na otvoreni rat, posebno s obzirom na složene geografske podjele, budući da se nalazi u srcu turbulentne regije i suočava se s pritiskom oružanih mreža duž svojih istočnih granica, kao i čestim aktivnostima kurdskih grupa na zapadu.
“Kolaps države”
Konačno, ističe se problem ko će vladati u slučaju raspada države. Dok iranska opozicija, posebno pristalice bivšeg prijestolonasljednika Reze Pahlavija, dobija simboličan zamah među nekim sektorima protestnog pokreta, monarhističkom pokretu nedostaje odlučno prisustvo na terenu unutar Irana sposobno za brzu konsolidaciju vlasti. Ovaj jaz stvara opasan vakuum, i u slučaju kolapsa režima, odlučujući akteri unutar zemlje bit će lokalni moćnici, naoružane frakcije ili fragmentirane mreže sa svojim vlastitim ciljevima. Stoga, krajnji rezultat možda neće biti glatka primjena vlasti, već žestoka borba za utjecaj koja produžava nestabilnost i produbljuje nasilje umjesto da ga rješava.
To ne znači da bi američki napad automatski gurnuo Iran u beskrajnu spiralu nasilja. Ishodi u trenucima previranja nisu unaprijed određeni, već zavise od varijabli koje posmatrači često ne uspijevaju jasno vidjeti. Jedna od ključnih varijabli je da li su vanjske sile, bilo da se radi o Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelu ili drugima, uspostavile efikasne odnose unutar iranskog vojnog i sigurnosnog establišmenta, koji bi mogli odlučujuće utjecati na tok događaja.
Teoretski, vanjski udarci, stalni pritisak naroda i podjele unutar iranskog režima mogli bi dovesti do kolapsa bržeg nego što bi to mogao postići sam unutrašnji protestni pokret. Ali nemoguće je znati da li ta koordinacija postoji ili razumjeti koliko je duboka, ili hoće li nastaviti funkcionirati nakon što padnu prve rakete i sistem pređe u stanje visoke pripravnosti.
Ono što je jasno jeste da će strana vojna intervencija tokom građanskih nemira promijeniti političku dinamiku u Iranu na načine koje je teško preokrenuti, a to će zavisiti od interakcije između udara, protesta, kohezije elita i ponašanja sigurnosnih snaga u satima i danima koji slijede
