Izjava Bakira Izetbegovića, da je „Trojka izdajnik bošnjačkog naroda“, više govori o stanju u SDA nego o stvarnim dometima aktuelne vlasti u Bosni i Hercegovini.
Mjesto s kojeg je poruka poslata simbolički je jednako važno kao i njen sadržaj: Beograd je često bio pozornica velikih riječi, ali i teških političkih promašaja bošnjačkih lidera.
Izetbegović već mjesecima vodi kampanju u kojoj „Trojku“ nastoji predstaviti kao glavnog krivca za sve ono što se u državi ne pomjera, ali i za ono što se pomjerilo mimo kontrole SDA. Retorika „izdaje“ pritom služi kao zgodan politički čekić – snažan, ali tup.
Njime se može udarati po protivnicima, ali se njime ne može objasniti zašto je SDA, nakon decenija vlasti, izgubila povjerenje značajnog dijela biračkog tijela.
Optužiti „Trojku“ za izdaju bošnjačkog naroda znači svjesno zamijeniti teze. Politička smjena vlasti nije izdaja, nego osnovni mehanizam demokratije. Ako je iko normalizirao ideju da su država i narod privatno vlasništvo jedne stranke, onda je to upravo SDA. U tom kontekstu, svaka vlast bez SDA automatski se proglašava neprijateljskom – ne samo stranci, nego i narodu.
Paradoks je u tome što Izetbegović, govoreći o „izdaji“, izbjegava ključna pitanja: gdje je bila SDA kada su se urušavale institucije, kada su se gubile međunarodne arbitraže, kada su se kadrovi birali po porodičnoj i stranačkoj liniji, a ne po sposobnosti? Gdje je bila odgovornost za propuštene reforme, za decenije vladavine koje nisu rezultirale funkcionalnom državom?
„Trojka“ svakako ima svojih slabosti, političkih grešaka i nedosljednosti. Ali njihova vlast traje tek onoliko koliko SDA traje u opoziciji – nedovoljno dugo da bi se na nju sručio sav teret tridesetogodišnjih problema. Proglašavati ih izdajnicima znači pokušati zamijeniti političku raspravu moralnom diskvalifikacijom.
Posebno je simptomatično što se ovakve poruke šalju iz Beograda. U zemlji u kojoj se svaka bošnjačka politika decenijama mjeri oprezom i simbolima, Izetbegovićeva potreba da upravo odatle dijeli etikete „izdaje“ djeluje ili kao nesmotrenost ili kao očajnički pokušaj da se vrati u fokus političke scene.
Na kraju, možda je pravo pitanje sljedeće: ako je „Trojka“ izdajnik, koga je SDA zapravo izdala – birače koji su joj okrenuli leđa ili samu sebe, jer nije bila spremna da prihvati da politička era Izetbegovića i neupitne dominacije SDA polako, ali sigurno, prolazi?
U politici, kao i u životu, najteže je priznati poraz. Najlakše je proglasiti izdaju.
